Uskrsna čestitka provincijala fra Miljenka Šteke
Nasljedovati Gospodina
Mir i dobro svima!
U Poslanici Hebrejima čitamo za Sina Božjega da je odsjev Božjega sjaja i otisak njegove biti (usp. Heb 1,3). To je napisao pisac Poslanice Hebrejima po nadahnuću Duha Svetoga. Time je izražena Isusova isto-bitnost s Bogom. I sâm je Gospodin Isus potvrdio svoju istobitnost s Bogom Ocem, kad mu je jednom zgodom apostol Filip rekao: Gospodine, pokaži nam Oca, i dosta nam je! (Iv 14,8), a on mu odgovorio:Toliko sam vremena s vama … i ti me, Filipe, nisi upoznao? Tko vidi mene, vidio je i Oca. Pa kako veliš: `Pokaži nam Oca!` (Iv 14,9).
Sin Božji došao je na svijet da navijesti, pokaže i proslavi Oca, izvrši volju Očevu. A prije nego što je otišao s ovoga svijeta, ustanovio je Crkvu da nastavi djelo njegovo. Crkva ima zadaću naviještati i pokazivati svijetu cjelovitoga Krista: rođenoga, mučenoga, umrloga i uskrsloga Bogočovjeka. Ta zadaća tiče se svakoga člana Crkve. Ono što je obvezna činiti Crkva kao zajednica, obvezan je činiti i svaki njezin član kao pojedinac. Što nam to konkretno stavlja u nalog?
Od one betlehemske noći, kada su prve ljudske oči ugledale u novorođenome betlehemskome Djetetu lice samoga Boga, započelo je nešto novo o čemu ljudi Staroga zavjeta nisu mogli ni sanjati. I mi, novozavjetni, ne uzimamo to uvijek ozbiljno na znanje. Naime, Isusovim rođenjem očitovan je Božji plan da spasi ljude Božjim poniženjem do zemlje i njegovim uzvišenjem na križ. Istodobno je očitovana Božja nakana da od božićne noći pa do kraja svijeta ne prestane na zemlji postojati mogućnost da ljudi vide lice Božje. Lice je Božje, dakle, vidljivo na zemlji ne samo onih tridesetak godina Isusova zemaljskog života, nego i nakon toga, i danas, i do kraja svijeta. Onda je bilo vidljivo na Isusu, danas mora biti vidljivo na Crkvi, na nama.
Ivanovo evanđelje (Iv 12,20) bilježi da je među hodočasnicima koji su došli za blagdan u Jeruzalem bilo i nekoliko Grka. Oni su zaželjeli vidjeti Isusa pa su se obratili Filipu. Filip ih vodi Petru, onda zajedno s Petrom odlaze Isusu. Kamo ćemo mi povesti one koji danas zažele vidjeti Boga? Gospodin nije više na vidljiv način među nama da ih povedemo njemu. Možemo li pokazati na sebe pa reći: Tko nas vidi, vidi našega Gospodina?
Na žalost, u mnogo slučajeva ne. Što nam preostaje?
U svom Apostolskom pismu u prigodi Godine posvećena života Sveti Otac piše da je za redovničke utemeljitelje i utemeljiteljice apsolutno pravilo bilo Evanđelje, a sva ostala pravila tek izraz Evanđelja i sredstvo koje pomaže živjeti ga u punini. Njihov je ideal bio Krist, prionuti uza Nj čitavim bićem, sve dotle da se može s Pavlom reći: `Ta meni je živjeti Krist`(Fil 1,21). Jedini je smisao zavjetâ bio odjelotvoriti tu zanosom ispunjenu ljubav (I,2). Ako mi, u današnjem redovništvu, bolje pogledamo svoj život, vidjet ćemo da se s vremenom izgubilo mnogo od onoga čega je bilo na početku karizme, moći ćemo otkriti nedosljednosti, koje su plod ljudske slabosti, a katkad i zaborava nekih bitnih vidika karizme (I.1). Zato nam Godina posvećenoga života, nastavlja Papa, postavlja pitanje o vjernosti poslanju koje nam je povjereno. Odgovaraju li naše službe, naša djela, naše prisutnosti onome što je Duh tražio od naših utemeljitelja, jesu li prikladne za postizanje njihovih ciljeva u današnjem društvu i Crkvi? Postoji li nešto što moramo mijenjati (I.2).
Papa kaže da je uočavanje nedosljednosti i zaborava nekih vidika karizme za nas poučno i ujedno poziv na obraćenje (I. 1). Mijenjati se, obratiti se – univerzalan je zov, poziv upućen svima (Mk 1,15). Nije to poziv upućen samo kršćanima, nije to poziv upućen samo vjernicima. To je poziv upućen čovjeku, čovječanstvu. Odaziv na njega nalazimo, makar sporadično, u svim slojevima ljudske zajednice jer je prirodno vratiti se dobru, svome ishodištu.
Svi ljudi koji spoznaju Boga, koji susretnu Krista u Evanđelju, stoje pred istim pitanjem: Moja ili njegova volja? On se mora oblikovati prema meni ili ja prema njemu? Nema trećega izbora jer se prema Bogu ne može biti neodlučan i neutralan. Mi smo već krštenjem prihvatili vršiti Božju volju i oblikovati se prema Kristu. Tu smo odluku potvrđivali daljnjim sakramentima, redovničkim zavjetima, ređenjem… Proveli u djelo?
Najveća poteškoća stoji u činu "prevođenja" vjere u djelo, u činu odjelotvorenja vjere, u nastojanju da ono što vjerujemo djelom potvrdimo. Tu nastaju skokovi, nedosljednosti i zaboravi nekih bitnih vidika karizme o kojima govori Sveti Otac. Nasljedovanje Krista, zahtijeva potpunu i nepovratnu promjenu nas samih prema Kristovome liku. Nasljedovanje Krista posve je različito od oponašanje Krista. Kad oponašam nekoga, "oblačim" se tek privremeno u njegovu ulogu, koju, čim ju odigram, mogu odmah i odložiti. To rade glumci, ne nasljedovatelji! Nasljedovanje Krista pretpostavlja potpunu obilježenost Kristom: misliti kao On, govoriti kao On, činiti kao On… Svaka dobra riječ koju izgovorimo, svaka pružena ruka, svaki darovani smiješak, svaka pokazana ljubaznost, svaka ukazana pomoć u duhu Kristovu daju ljudima naslutiti Božje lice, svjetlo su u tami svijeta. Ali to još nije dostatno. Bit će tek kad na našem licu zablista Kristovo lice, a to se događa samo kad njegovo Evanđelje postane naš život.
Naš sveti utemeljitelj Franjo Asiški nasljedovao je Gospodina do granica ljudskih mogućnosti i bio je njegova živa slika. Kao potvrdu te sličnosti sâm Gospodin utisnuo mu je biljege svojih rana da mu bude sličan i u njegovoj kalvariji. Mi smo položili zavjete na Franjino Pravilo života. Imamo li hrabrosti predati i svoj život u Gospodinove ruke kao Franjo? Nasljedovati ili oponašati Gospodina! Jesmo li se u tome potrudili do krvi (usp. Hebr 12, 4)? Sve što je s naše strane manje od toga nije dostojno Gospodina i njegove za nas prolivene krvi.
Od srca nam želim svima snagu nasljedovanja Gospodina!
Sretan Uskrs svima!
fra Miljenko Šteko OFM
Preuzeto sa franjevci.info
