U potrazi za licima ili o kulturi odustajanja i ostajanja

Bio je običan dan. (Ako uopće postoje obični dani. Zapravo su svi dani neobični na svoj način.) Neobični meni znači da su osobiti. A svaki je osobit jer je neponovljiv. Tog jednog običnog radnog dana išli smo u pohode jednom mjesnom bratstvu. Lijepi su ti susreti. Ponekad budu tehnički odrađeni, tj. skinuti s dnevnog reda. Tada su manje lijepi, iako uvijek i u svemu čovjek može dohvatiti komadiće ljepote. Baš u svemu. Pohodili smo to jedno bratstvo te jedne večeri. Promatrao sam bratstvo s blagim osmijehom. To je bilo zbog radosti koja se u meni rodila, i zbog nekog tihog zadovoljstva. Bratstvo je predstavljalo vijeće koje uskoro završava svoju službu. Imalo se tu dosta toga čuti. Moj pogled je šetao po dvorani. Gledao sam lica ljudi. To su moja braća i moje sestre, koji se trude u svom svjetovnom staležu živjeti Evanđelje nadahnuti primjerom sv. Franje. Promatrao sam, dakle, ta lica i tumačio ih sebi. Neki su bili zamišljeni, neki odsutni, neki radosni, neki umorni, a neki opet s osobitom vedrinom i blagošću slušaju i promatraju taj skup. Neki su bili u grču. Sve sam to ja samome sebi tako nekako tumačio na temelju facijalnih ekspresija. Možda sam posve fulao. No, neka ovdje bude rečeno onako kako je u mojoj glavi bilo.

Poznajem to bratstvo. Poznajem dosta članova toga bratstva. Tražim lica koja poznajem. Tražim ona lica koja sam nekoć gledao. Lica i pogledi zanosni to bijahu. Gorljivi. Duhovni. Franjinom dušom obojani. Tražim ta lica. I ne vidim ih. Još uvijek se blago smijem, ali sada prepoznajem pitanje koja ostaje neodgovoreno: „Gdje su ta lica?“ Sjećam se radosti trajnih zavjeta. Sjećam se… A sada ih nema.

Gdje su oni sada? Zašto nisu tu?

Susret je završio. Listamo matičnu knjigu članova bratstva. Prepoznajem imena koja pripadaju licima koja sam maločas tražio. Diskretno se zadržavam na tim imenima. Lica su sada još prisutnija. Čitam podatke: osobe, mjesta, datumi… Sjećanja su sada još življa. Kao da ću pustiti suzu. Ponekad sam stvarno cmizdrav. Neka sam! Gdje su oni sada? Zašto nisu tu? Nisu odselili u vrli napredni zapadni svijet – tako mi vele. Nisu ni bolesni. Bogu hvala! Pa gdje su onda? Što je bilo krivo u formaciji? Što se dogodilo na putu da su odustali?

Nastavljam svoj nutarnji dijalog. Drugi me gledaju kako monotono listam Maticu. Mora da im je to tako izgledalo. Ne znaju da meni to nije monotono. Lice mi je sjetno. Osjećam takvu ekspresiju, iako je ne vidim. U potrazi sam za licima. U potrazi sam za životima.

Mi živimo u kulturi odustajanja

Prolazili su dani. I mjeseci su prolazili. Pohađao sam s Područnim vijećem i druga bratstva. Opet sam tražio lica. Kako su dani prolazili, poneko od tih lica i imena susreo bih na ulicama naših života. Podijelio bih s njima ponešto od svoje nostalgične potrage. I svoju žalost, jer to lice nije gdje sam ga očekivao vidjeti i gdje je obećalo pripadati. „Što se dogodilo?“ pitao bih. Potrudio sam se odgovor razumjeti. Mislim da sam uspio.

A kako ja to, zapravo, razumijem? Razumijem da se i u bratstvima Franjevačkog svjetovnog reda događa ono što se događa i u puno čvršćim i trajnijim stvarnostima, kao što su sakrament braka i sakrament svetog reda. Ljudi jednostavno odustaju. Mi živimo u kulturi odustajanja. Da, naša kultura nije kultura ostajanja i vjernosti, nego kultura odustajanja i nevjernosti. Danas se s lakoćom odustaje. Ne treba dugo čekati niti mnogo razlučivati da bi se odustalo. Ne treba imati mnogo razloga za odustati. I ne treba imati velikih razloga za odustati. Dovoljno je tek nešto malo neispunjenih očekivanja, tek malo ili nešto više umora, malo ili nešto više razočaranosti ili povrijeđenosti, nešto malo ili nešto više nezahvalnosti, koja se razbila o ograde naših postojanja. Kada taština i oholost kraljuju, odustajanje je često prikazano kao borba za pravdu i vrednote. A zapravo se odlučilo odustati. Odustajanje ja razumijem i kao bježanje, i kao nevjernost, i kao kukavičluk. Neka se zna da za sebe mislim kako imam kapaciteta razumjeti odustajanje i kao hrabrost i kao junaštvo, ali to su tek rijetke prilike. Ne, ne mogu priznati da u ovih odustajanjima vidim hrabrost.

On ne odustaje nego ostaje s nama, sa svijetom, s Crkvom

Žalostan sam i boli me kada se suočavam s odustajanjima. „Hajde, nije smak svijeta kad netko odluči odustati od svojih zavjeta u Franjevačkom svjetovnim redu“, govorim sam sebi. U isto vrijeme si odgovaram: „Pa naravno da nije smak svijeta. Svijet neće skončati i zbog puno krupnijih stvari! Ali, ne mogu si pomoći! Tužan je svijet u kojem ljudi odustaju od svojih obećanja i olako svoje ideale objese o klinove vlastite povrijeđenosti i raznoraznih umora.“ I odmah se nastavljam pitati koji je i kakav je to svijet kojeg bih ja nazvao lijepim svijetom? To je onaj svijet u kojem ne odustajemo onda kada je teško. Lijep je svijet u kojem ne odustajemo, nego odlučujemo ostati jedni s drugima i onda kada se međusobno ne razumijemo. Lijep je i onaj svijet u kojem se razočaram i nužno se obračunavam s vlastitom očaranošću. Gdje se ona, zapravo, rodila? Tko me to i što me to očaralo? Lijep je svijet u kojem ne odustajemo jedni od drugih kada smo slabi, nego unatoč slabosti ostajemo jedni s drugima. Tako je Krist ljubio i ljubi. On ne odustaje nego ostaje s nama, sa svijetom, s Crkvom. Ostaje zauvijek. To je ono što je lijepo. To je ono što vrijedi. Uvijek.

Ja ću i dalje tražiti lica mojih sjećanja. I dalje ću htjeti vidjeti one koje sam nekoć gledao u bratstvima Trećeg reda. I dalje ću se nadati povratku onih koji su se umorili od ostajanja i odlučili su odustati. Da, to je istina – odustali su od svog franjevačkog poziva kada su odustali od svog bratstva. Ja ću željeti da moja svjetovna braća i sestre žive kulturu ostajanja, a ne odustajanja. Smijemo tako prkositi svijetu. Smijemo biti takvo proroštvo jedni drugima. Zato i pišem ove riječi – da ne odustanu oni koji su se umorili i bore se s vlastitim ili tuđim slabostima. Pišem i da sebi i svojoj duši olakšam, i da oživim vlastite želje i ideale, a i da podsjetim one koji su odustali da se uvijek mogu vratiti. Da se trebaju vratiti tamo gdje pripadaju. Jer je njihovo mjesto prazno i čeka ih – čekat će ih.

Fra Josip Vlašić, tekst preuzet iz lista Franjinim stopama