Životni program OFS-a

Bitno je jasno razumjeti karizmu, poslanje i proročku ulogu FSR-a u Crkvi i u današnjem društvu, također i stoga da poraste uzajamno životno zajedništvo između svjetovnjaka i redovnika različitih franjevačkih redova i u Franjevačkoj obitelji.

Poziv svjetovnih franjevaca
Poziv svjetovnih franjevaca rađa se iz općeg poziva na svetost. U Katekizmu Katoličke Crkve br. 941 čitamo: “Laici imaju udjela u Kristovu svećeništvu: s njim sve više sjedinjeni, oni razvijaju milost krštenja i potvrde u svim dimenzijama osobnog, obiteljskog, društvenog i crkvenog života, te tako ostvaruju poziv na svetost upućen svim krštenima.” Svjetovni franjevci kao pokornici teže za obraćenjem srca znujući da će ih Bog na taj način ispuniti samim sobom (on je Svet). Sveti Franjo u svojem Pismu vjernicima ili Pobudnici pokorničkoj braći i sestrama “činiti pokoru” predstavlja kao „hod kršćanskog života” ili vršiti volju Očevu i njegova djela. A u svojoj Oporuci (1-3) jasno opisuje proces dobro definiranog obraćenja: “Gospodin dade meni, bratu Franji, da ovako započnem činiti pokoru: dok naime bijah u grijesima, činjaše mi se veoma gorkim gledati gubavce, i sam me Gospodin dovede među njih i bio sam s njima milosrdan. I odlazeći od njih, ono što mi se činjaše gorkim, pretvori mi se u slast duše i tijela.

Takav proces obraćenja, koji treba ostvarivati dan za danom, bitan je za život pokore:
• Bog započinje taj proces: “Gospodin dade meni, bratu Franji, da ovako započnem činiti pokoru.” To je poziv, “zvanje” pokornika.
• Bog dovodi pokornika na mjesta kamo on ne bi išao, a ipak ta vremena i mjesta omogućuju nam da pojačamo svoje pouzdanje u Boga.
• Pokornik odgovara prihvaćajući i stavljajući se u službu drugih i, na kraju, prihvaćajući samoga sebe: “… i bio sam s njima milosrdan.”
• Rezultat je postignuće sreće: “… Ono što mi se činjaše gorkim, pretvori mi se u slast duše i tijela.”

Pokora, hod svetosti
Pokornici su oni koji žele otvoriti vlastito srce Bogu živeći među običnim ljudima koji često, i ne primjećujući potrebu obraćenja srca, teže za srećom. Svi franjevci i franjevke, bilo redovnici bilo svjetovnjaci, imaju odgovornost naučavanja riječima i primjerom da je pokora (metanoja) pozitivni čin samoostvarenja: promjena vlastitoga srca koje se otvara Božjem djelovanju u nama u zajedništvu s Isusom, snagom Duha. Mi naprotiv imamo težnju poistovjetiti “pokoru” s “djelima pokore”. Te dvije stvari nisu isto. Tradicionalna djela pokore na koja smo pozvani, post i milostinja, jesu nešto što slijedi iz naše odluke da svoje srce otvorimo Bogu. Ona nas’ po sebi ne vode Bogu ili obraćenju, iako nam pomažu pri našem obraćenju. Ako se npr. ne posti s nakanom da se više otvorimo Božjem djelovanju, čemu služi taj post? Riječ je samo o dijeti maskiranoj u jednoj plemenitoj nakani. Ako, dajući milostinju ili pomažući siromahe, na što nas Gospodin potiče, to činimo selektivno, tj. ako dajemo samo onima za koje smo ustanovili da to zaslužuju, kako to može otvoriti naša srca pouzdanju u Božju pomoć?

Svjetovni franjevci prihvaćaju karizmu Franje Asiškoga
Sveti Franjo Asiški – Božji dar Crkvi, ženama i muškarcima svih franjevačkih redova (redovnicima i svjetovnjacima) i svim ljudima – živio je evanđeosku karizmu koju je ostavio svoj svojoj djeci među kojima su, unutar Franjevačke obitelji, i svjetovni franjevci. Franjevačko svjetovno Pravilo s velikom jednostavnošću kaže da oni koji čine Franjevačku obitelj “… žele unazočiti karizmu zajedničkoga Serafskog oca u životu i poslanju Crkve”. U Katekizmu Katoličke Crkve čitamo: “U općinstvu svetih razvile su se krcoz povijest razne duhovnosti. Osobna karizma nekog svjedoka Božje ljubavi prema ljudima mogla se prenijeti u nasljeđe, kao Ilijin “duh” na Elizeja (usp. Hebr 12, 1) i na Ivana Krstitelja (usp. Mt 25, 21), kako bi neki učenici imali udjela u tom duhu (usp. PC 2). Svjetovni franjevci idu istim Franjinim putem slijedeći Krista, a taj je put u tome da se cijelo naše biće uskladi s Gospodinom, pravim Bogom i Čovjekom, koji u nama boravi. Nasljedovati ne znači duplicirati (imitirati) ili klonirati. Sveti Franjo je bio “ogledalo Kristovo”, pa i mi moramo odražavati Gospodina Isusa u svojim životima.

Svjetovni franjevci u nasljedovanju Krista
Svjetovni franjevci slijede Krista Evanđelja, koji je bio središte Franjina života. U onoj mjeri u kojoj budemo znali usvojiti prvotnu franjevačku karizmu moći ćemo se u odnosu na cijeli svijet postaviti kao primjer prave radosti. Svjetovni franjevci bi već po krštenju trebali biti primjer kršćanskoga života življena s jednostavnošću u krilu Crkve. Oni to pokazuju živeći svoje vrednote:
• poslušnost Duhu Svetomu
• molitveno pouzdanje u božansku Providnost
• upotrebu darova svemira sa zahvalnošću i jednostavnošću
• uživanje u Božjim djelima koja nas okružuju
• radost što smo kršćani – u Crkvi
• zahvalnost za rad shvaćen kao dar
• zauzetost u pomaganju drugima
Franjevci kao i svi drugi kršćani moraju biti živi dokaz Utjelovljenja, promičući Kraljevstvo Božje u društvu. Ako je kršteno čeljade s Isusom, što nam može učiniti zlo? “Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač?” (Rim 8,35). Sveti Franjo piše:
“Gdje su ljubav i mudrost, tu nema ni straha ni neznanja. Gdje je strpljivost i poniznost, tu nema ni srdžbe ni uznemiravanja. Gdje je siromaštvo s veseljem, tu nema ni pohlepe ni škrtosti. Gdje su mir i razmatranje, tu nema ni užurbanosti ni lutanja. Gdje strah Gospodnji čuva svoj dvor, tu neprijatelj ne može imati pristupa. Gdje je milosrđe i razbor, tu nema ni suviška ni tvrdoće srca.“

Svjetovno okruženje karakterizira svjetovnost
Svjetovni franjevci žive redoviti život kršćana laika. Svjetovni franjevci – biskupi, svećenici ili đakoni – žive redoviti život biskupijskoga klera. Biskupijski kler i laikat nastoje unazočiti u svijetu dar samih sebe kao sljedbenika svetoga Franje i njegova stila nasljedovanja Krista ondje gdje se nalaze, upravo onakvi kakvi jesu, bez nekih pretenzija, s nadom i radošću koje moraju obilježavati sljedbenike Krista Gospodina. Tu “svjetovnost”, kao bitni vidik života Franjevačkoga svjetovnog reda, svjetovnjaci moraju predstavljati na prepoznatljiv način u okruženju njihova društva i specifične kulture.

(Iz: Priručnik za pastoralnu i duhovnu asistenciju FSR-u i Frami, str. 65-68)