Svjetovnost

Apostolska pobudnica Christifideles laici tvrdi da se „crkvenost vjernika laika određuje po njihovoj kršćanskoj novosti i da je karakterizira njihova svjetovnost“ (Christifideles laici 15).

Svi smo uvjereni o važnosti mjesta što ga je Franjo, promatran danas kao čovjek drugog tisućljeća, i njegova duhovnost zajedništva, bratstva, poštivanja i dijaloga imao u crkvenom i laičkom okruženju, iako je istina da nije dovoljno poznato duhovno bogatstvo FSR-a, te nije uvijek očita njegova prisutnost u Crkvi i u povijesti. Pravilo i Generalne konstitucije idu za tim da FSR ostvari upravo značajniju prisutnost u Crkvi i u društvu.

Poziv i poslanje FSR-a imaju posebnu važnost u odnosu na specifičnost toga Reda, ukoliko je pozvan živjeti Evanđelje „u svijetu“ po karizmi Franje Asiškoga. Za razliku od redova koji se zovu „redovnički“, FSR je svjetovni red, što znači da mu Crkva priznaje oznaku svjetovnosti.

Oznaka svjetovnosti FSR-a upotrebljava se zato da se time označi njegova pripadnost svijetu i da se time označi njegova odgovornost za svijet (s Crkvom i u njoj) u naviještanju Evanđelja za spas svih ljudi. Taj poziv i ta obveza u Pravilu dovode ponovno do nekih bitnih programatskih pravaca koji se nadahnjuju na franjevačkom duhu i koji se odmah otkrivaju kao nešto što je u suglasju s koncilskim naukom i što odgovara očekivanjima Crkve u djelu obnove, a to je bilo i ostaje izvorno poslanje Franje i njegovih sljedbenika.

Pravilo FSR-a namjerava, u pravcu Franjinih iskustava, voditi svjetovne franjevce tome da preuzmu na sebe u potpunosti pozitivni odnos prema Bogu, polazeći od situacije vlastite svjetovnjacima. Oni, živeći u vjernosti u svome staležu, u sebi ostvaruju obraćenje ili povratak Bogu tj. svetost. Za tu svijest Pravilo predočuje pozitivan pojam svijeta shvaćena kao sveobuhvatnost ljudi, djece Božje koju treba ljubiti, i stvorova „koji su slika, Svevišnji, tvoga božanskoga sjaja“, kao mjesta na kojemu je prisutno Kristovo otkupljenje i ostvaruje se djelovanjem Duha. Na taj se način Pravilo nudi franjevačkim laicima kao projekt ili put koji treba voditi tome da se živi ispravni odnos s Bogom, s ljudima i sa stvorovima.

Život evanđeoske pokore vodi franjevačke laike tome da u sebi svladavaju onaj „duh tijela“ ili „mudrost ovoga svijeta“, što je negativni izražaj čovjekova svijeta koji se protivi Bogu, te da, u sebi u svijetu u kojemu živimo, ponovno uspostave ono „novo stvaranje“, koje je već sada prisutno u prikrivenu otajstvu: moramo, naime, u sebi samima dovesti do punine ono spasenje što ga je Krist za sve zaslužio.

Pravilo, međutim, ne zaboravlja da su ljudi, u svojem traženju Boga bez počinka, grubo zapriječeni od zla koje ih vreba u zasjedi i zagađuje cjelokupnu stvarnost. Ali zlo više nije niti će moći više biti apsolutni „gospodar“ ovoga svijeta; Krist ga je pobijedio, onaj Krist koji je svojom smrću na križu pomirio Boga s ljudima grešnicima, ponovno uspostavivši zajedništvo života i milosti, te postavljajući temelje sveopćeg pomirenja samih ljudi međusobno i ljudi sa svim stvorenjima.

Svjetovni franjevci u Pravilu nalaze evanđeoski projekt i neophodnu pomoć da stvarno postanu oruđe sveopćeg pomirenja koje je Krist izveo. Ovaj franjevački projekt predviđa suradnju s Božjim djelovanjem unutar ljudskih struktura. Ovaj pojam „unutar“ ima silnu važnost jer govori da svetost, „savršenstvo ljubavi“, koju su franjevački laici pozvani ostvarivati, ne dolazi „odozgor“, iznad njihovih ljudskih kako individualnih tako i društvenih uvjeta; ona se ne postiže „unatoč“ tome što žive u obitelji, što rade, studiraju, bore se za pravednije društvo, za pravdu, za mir itd., nego se njihova svetost postiže – a to je velika istina koju je Franjo naslutio – upravo po njihovom vjernom i evanđeoskom življenju svih situacija koje su vlastite svjetovnim uvjetima.

Naglašavanje „svjetovnosti“ kao zauzimanja u svijetu i za svijet nadovezuje se na najčistiju tradiciju franjevačkog laikata. Dosta je sjetiti se važnosti koju je Red pokornika imao u svojim prvim stoljećima do te mjere da je sobom prožimao crkvenu stvarnost i zamršeno tkivo civilnoga društva. Stil strogoga života i duh siromaštva, koji se proširio u bratstvima, vodio je braću i sestre da godišnje dijele suvišak svojih dobara. Tako su pokornička bratstva osnivala bolnice, skladišta hrane, spremišta namirnica i odjeće za siromahe i hodočasnike itd. To „ministarstvo bratske ljubavi“ jedno je od najpoznatijih poglavlja povijesti franjevačkih pokornika, čije je tragove i danas moguće pronaći u nazivima gradova i u dalekim korijenima postojećih ustanova za javnu skrb.

Franjevački laici imali su veliki utjecaj u društvu i zbog zabrane da nose oružje i zaklinju se. Osim toga, zbog njihova ugleda i čestitosti, zbog odgovornosti i nesebičnosti, često im je civilna vlast povjeravala osjetljive javne službe. Još uvijek postoje dokumenti koji svjedoče o braći koja su upravljala bolnicama i drugim ustanovama za javnu skrb; o onima koji su zauzimali upravna i porezna, politička i diplomatska mjesta; o onima koji su vodili javne radove i službe vezane uz živežne namirnice…

U nama bližim vremenima ne smijemo zaboraviti da je papa Leon XIII., koji je enciklikom Rerum Novarum započeo društveni nauk Crkve, htio upravo u Trećem redu Sv. Franje imati “budni oslonac koji će mu pomoći braniti prava Crkve i ostvariti socijalnu reformu“

(Iz: Priručnik za pastoralnu i duhovnu asistenciju FSR-u i Frami, str. 79-82)