Bratski život

Zvanje svjetovnih franjevaca jest poziv živjeti Evanđelje u bratstvu i u svijetu. Cilj organizacijske strukture FSR-a, zajedništva i udioništva u dobrima određen je da dostigne taj ideal, koji se ogledava u evanđeoskoj prisutnosti i poslanju na jednom konkretnom mjestu.

Evanđeosko bratstvo ima svoj temelj u Kristu, prvorođencu među mnogom braćom, koji od svih ljudi čini pravo bratstvo. Bratski se život gradi prihvaćanjem izbora poniženja – κένοσις Utjelovljenja i Pashe, te slijedeći stope Krista sluge. I doista: „Sin čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“ (Mt 20,28).

Otkad je Krist dao svoj život za druge, služenje uključuje oblike odricanja, poniženja i trpljenja. Služenje je dakako povezano s perspektivom solidarnosti u boli, a ne očekivanja plaće i nagrade. Zauzimanje za bratski život i njegovo štovanje nužno proizlaze kroz požrtvovno i besplatno služenje.

Dar, jer je riječ o služenju braći i sestrama, a ne o služenju bratom i sestrom. Požrtvovno služenje, jer se služiti može vršiti samo uz žrtvu; sâmo je služenje muka. Besplatno služenje, jer ne traži plaću (do ut des – dajem da mi daš); jer vlastitu motivaciju nema u ropskoj prisili, nego u slobodi ljubavi, u zahtjevu za brižnom djelotvornom ljubavlju prema drugima i prema bratstvu.

Bratstvo kao služenje

Kakvo služenje?
Bratstvo kao „nošenje tereta jedni drugih“. To je prvi i temeljni oblik bratskoga služenja jer brat i sestra nisu predmeti kojima se upravlja, nego su „teret“ koji valja nositi; i braća su i sestre upravo stoga jer opterećuju leđa drugih. Bratsko se zajedništvo ostvaruje u “podnošenju”, kao što se u podnošenju ostvarilo zajedništvo između Boga i ljudi. Bog je naime podnio ljude u Kristovu Tijelu, jer “on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo …“Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg’ mira, njegove nas rane iscijeliše”(Iz 53,4-5).
Bratsko zajedništvo jest zajedništvo Križa; ono postoji onda kad se osjeća teret drugoga. Inače ne bi bilo kršćanskoga zajedništva i zanijekao bi se Kristov zakon, kad se ne bi osjetio bratov i sestrin teret.

Služenje kao dobar primjer
Dobar primjer uvijek stavlja u svezu i ovisnost o metanoji koja nameće preoblikovanje samih sebe tako da se čini prisila nad vlastitim strastima i zlim sklonostima. Bratski se život ne gradi raspravama, nije plod apologije bratstva; naprotiv, temelji se na primjeru onoga tko je spreman na žrtvu, tko nadvladava opiranje vlastite naravi da se ostvare djela koja zahtijevaju odricanje, napor i muku; onoga tko se ne obeshrabruje zbog protivljenja osrednjosti, kojoj je “dobar primjer” osuda. Bratski život je rezultat poniznog i jednostavnog svjedočenja; o osobnoj raspoloživosti ovisi hoćemo li “istrunuti” kao zrno pšenice; bratski život je nikad do kraja dostignuti cilj trajnoga svakodnevnog herojstva.

Služenje kao dijalog
Dijalog dolazi od ljubavi koja osposobljava za “prihvaćanje“ i ohrabruje “da se očitujemo”. Dijalog nije površni razgovor ni dijalektički egzibicionizam, ni rasprava, a ni jednostavna razmjena mišljenja. Prije i više negoli čin, dijalog je unutarnji stav, način “kako se postaviti” u odnosu na druge, a obilježuje ga iskren želja razumjeti i učiniti da nas razumiju kako bi se došlo do uzajamnog prihvaćanja u ljubavi i, ako je moguće, također do susreta u istini.

Služenje kao povjerenje i poštivanje
Povjerenje i poštivanje nisu stvari koje se priznaju drugima, niti se dopuštaju jednostavnom dobrohotnošću, nego ih zahtijeva vrijednost koja se nalazi u bratu i u sestri. Brat i sestra to zaslužuju, oni su zaslužni za dobro po vrijednosti kao ljudi, kao kršćani, kao franjevci i franjevke. Cijeniti brata i sestru znači poštivati ih, priznajući u njima Kristov sakrament.

Služenje kao povjerljivost
Bratsko se služenje temelji na svijesti međusobne ovisnosti, uzajamne potrebe i na prevladavanju individualne samodostatnosti. Stoga je nužna povjerljiva razmjena vlastitih iskustava i potreba.

Služenje u iskrenosti i odanosti
Iskrenost i odanost su neodvojive jer se iskrenost ne opravdava samom sobom; krepost nije krepost ako nije istodobno i odanost, tj. ako se ne uspostavlja odnos samo u apstraktnoj istini, nego ako iznad svega uspostavlja odnos s ljubavlju. To je pitanje autentičnosti, odnosno svijesti ne samo vlastitoga dubokog življenja, nego i dubokog življenja drugih. Nismo autentični ni iskreni ako uvijek bez daljnjega govorimo što mislimo, a da pritom ne vodimo računa o osjećajima drugih. Nismo u istini jednostavno zato što govorimo istinu. Istina je zbilja; nalazi se više na razini djelovanja nego na razini riječi. Istina se ne govori, nego se izgrađuje; i nije moguće izgraditi verum (ono što je istinito), ako se istodobno ne izgrađuje bonum (dobro). Iskrenost je moguća onda kad u zakonu ponašanja nisu misli i osjećaji samo jednog pojedinca, nego također i drugih. Bratski se život ostvaruje onda kad prestanemo biti pojedinci, a postanemo osobe, tj. kad ulazimo u .odnose, jer osoba se rađa i razvija u odnosu, u svijesti vlastite vrijednosti i vrijednosti drugoga,u uzajamnom darivanju i primanju, u brizi za druge i davanju drugima da se brinu o nama, u uzajamnosti i zahvalnosti. Osobni se identitet živi i stiče u bratskim odnosima.

U svjetlu tih temeljnih postavki razumljivo je kako je bratstvo, za onoga koji dolazi sa željom da postane član Franjevačkoga svjetovnog reda, dar koji proizlazi iz zavjetovanja da će se živjeti posebna zauzetost, kako bi uzajamni odnosi zajedništva postali „mjesto” vlastite posvete i svjedočanstva Božje ljubavi koja nam je u Kristu objavljena i darovana. Bratstvo tako postaje i nezaobilazno poslanje. Stoga Pokornička braća i sestre, kao “profesionalci”Mira
i Dobra žive u svijetu poput evanđeoskog kvasca, kako bi ljudi, promatrajući njihov život življen u duhu Blaženstava, postali svjesni da je među njima započelo Božje kraljevstvo.

(Iz: Priručnik za pastoralnu i duhovnu asistenciju FSR-u i Frami, str. 76-79)