Pasha naše Mande
U petak, 16. kolovoza navečer primila sam poruku na mobitel. Između ostalog u poruci je pisalo: „Umrla je naša Manda Markota. Ona nema baš nikog svoga, osim nas… Dođite!“ Ostala sam bez teksta. Samo su mi odzvanjale riječi da nema nikoga osim nas. Manda je bila članica Franjevačkoga svjetovnog reda. Nisam je poznavala, a zapravo smo pripadale jedna drugoj. Godine i bolest nisu joj dozvoljavali da dolazi na susrete. Pojedini članovi bratstva redovito su je obilazili. Umrla je u svojoj 84. godini i oni koji je znaju kažu da je bila dobra i da je uvijek molila. Cijeli dan sam razmišljala o njoj. Činilo mi se to tako tužno što nema nikog od obitelji. Razmišljala sam kako je život nekad baš bezveze.
U subotu, 17. 8. 2013. okupili smo se u 17 sati i 30 minuta u Gradskoj mrtvačnici Bijeli Brijeg kako bi ispratili Mandu. Okupljeni oko naše Mande izmolili smo Franjevačku krunicu. Obred ispraćaja i sprovoda vodio je fra Josip. Nakon dostojanstvenog posljednjeg ispraćaja uputili smo se na groblje Masline gdje je Manda ukopana. Misa zadušnica slavljena je odmah nakon sprovoda u kapelici franjevačkog samostana.
Fra Josip kaže da nije bio na ljepšem i kršćanskijem sprovodu, i ja mu vjerujem. Ja samo znam da je Manda puno učinila za ovo bratstvo. Usred ove mostarske žege okupila je članove OFS-a na zajedničku molitvu i još jedno promišljanje o smislu života, o Tvorcu. Ono moje razmišljanje o besmislu se pretvorilo u smisao. Shvatih kako je Gospodin opet ispunio svoju Riječ, da se brine za sve, a posebno za one najmanje i najsiromašnije. Mandu nitko od obitelji nije imao ispratiti, ali nije bila sama, došao je veliki broj članova njene franjevačke obitelji i njeni prijatelji koji su je voljeli. Hvala Ivanu Pandži, kojeg je Manda izabrala za svoga anđela čuvara, koji se za nju već duže vremena brinuo i koji je sve učinio da joj bolesnički dani prođu dostojanstveno čovjeka.
Ne znam, ali ja sad osjećam kao da poznajem Mandu. Ostavila je trag u mom srcu. Podsjetila me je na dvije važne stvari, koje često zaboravim. Prva je ta da sam radosna što sam dio franjevačke obitelji, obitelji na koju uvijek mogu računati. A druga, ona najvažnija je: „Svu svoju brigu povjerite njemu jer on se brine za vas.“ Mande, hvala ti!
Dijana Milović, OFS Mostar
