Papa govorio o Vazmenom trodnevlju

Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 20. travnja 2011.

Draga braćo i sestre, stigli smo već do sredine Velikog tjedna, kojim završava korizma. Sutra započinje Vazmeno trodnevlje; to su tri sveta dana u kojima se Crkva spominje otajstva Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Božji Sin, nakon što je u poslušnosti Ocu postao čovjekom, postavši u svemu sličan nama osim u grijehu, prihvatio je do kraja ispuniti njegovu volju i iz ljubavi prema nama prigrliti muku i križ, da bi nas učinio dionicima svoga uskrsnuća, da bismo u Njemu i po Njemu mogli živjeti zauvijek, u utjesi i miru. Pozivam vas zato da prihvatite to otajstvo spasenja, da intenzivno sudjelujete u Vazmenom trodnevlju, stožeru čitave liturgijske godine i trenutku posebne milosti za svakog vjernika; pozivam vas da u ovim danima težite sabranosti i molitvi, tako da crpite dublje iz toga izvora milosti. U vezi s tim, uoči predstojećih blagdana, svaki je vjernik pozvan pristupiti sakramentu pomirenja u kojem posebno prianja uz Kristovu smrt i uskrsnuće da bi mogao na plodonosniji način biti dionikom svetog Uskrsa.

Veliki četvrtak je dan u kojem se spominjemo ustanovljenja euharistije i ministerijalnog svećeništva. U prijepodnevnim satima svaka dijecezanska zajednica, okupljena u prvostolnoj crkvi oko biskupa, slavi Misu posvete ulja, na kojoj se blagoslivljaju korizmeno ulje, katekumensko ulje te ulje za bolesničko pomazanje. Od Vazmenog trodnevlja nadalje, tijekom čitave liturgijske godine ta će se ulja upotrebljavati za sakramente krštenja, potvrde, svećeničko i biskupsko ređenje te pomazanje bolesnih; u tome izlazi na vidjelo kako spasenje, koje prenose sakramentski znaci, proizlazi upravo iz Kristova uskrsnog otajstva; naime, mi smo otkupljeni njegovom smrću i uskrsnućem i, po sakramentima, crpimo iz tog istog izvora spasenja. U sklopu Mise posvete ulja sadržana je i obnova svećeničkih obećanja. U čitavom svijetu, svećenik obnavlja obećanja koja je dao na dan ređenja, da bi bio potpuno posvećen Kristu u obavljanju svete službe u službi braći.

Na Veliki četvrtak popodne pravi je početak Vazmenog trodnevlja. Ono započinje spomenom Posljednje večere, na kojoj je Isus ustanovio spomen svoje muke, privodeći k punini židovski pashalni obred. Prema predaji, svaka židovska obitelj, okupljena za stolom na blagdan Pashe, blaguje pečeno janje, spominjući se tako oslobođenja Izraelaca iz egipatskog ropstva; tako u dvorani Posljednje večere, svjestan svoje predstojeće smrti, Isus, pravi vazmeni Jaganjac, prinosi samoga sebe za naše spasenje (usp. 1 Kor 5, 7). Izgovarajući blagoslov nad kruhom i vinom, On anticipira žrtvu križa i očituje naum da ovjekovječi svoju prisutnost među učenicima: pod prilikama kruha i vina, On se na stvaran način uprisutnjuje svojim darovanim tijelom i svojom prolivenom krvlju. Tijekom Posljednje večere, apostole postavlja da budu poslužitelji toga sakramenta spasenja; Isus im pere noge (usp. Iv 13, 1-25), pozivajući ih da ljube jedni druge kao što ih je on ljubio, dajući svoj život za njih. Ponavljajući taj čin u liturgiji i mi smo pozvani djelotvorno svjedočiti ljubav našega Otkupitelja.

Veliki četvrtak se zaključuje euharistijskim klanjanjem, u spomen na Gospodinovu muku u Getsemanskom vrtu. Nakon što je napustio dvoranu Posljednje večere, on se povukao da se u osami pomoli Ocu. U tome času dubokog zajedništva, Evanđelja pripovijedaju da je Isus osjetio veliku tjeskobu, takvu patnju da ga je oblijevao krvavi znoj (usp. Mt 26, 38). Svjestan svoje skore smrti na križu, on osjeća veliki strah i blizinu smrti. U toj situaciji izbija na vidjelo nešto što je vrlo važno za čitavu Crkvu. Isus kaže svojima: ostanite ovdje i bdijte; taj poziv na budnost odnosi se upravo toga trenutka tjeskobe, prijetnje, u kojem će doći izdajica, ali odnosi se isto tako čitave povijesti Crkve. To je trajna poruka za sva vremena, jer pospanost učenika nije bio samo problem toga trenutka, već je problem čitave povijesti. Pitanje je u čemu se sastoji ta pospanost, u čemu bi se sastojala budnost na koju nas Gospodin poziva. Rekao bih da je pospanost učenika tijekom povijesti svojevrsna neosjetljivost duše za moć zla, neosjetljivost prema svemu zlu na svijetu. Ne želimo da nas previše uznemiruju te stvari, želimo ih zaboraviti: mislimo da možda neće biti tako ozbiljno i zaboravljamo na to. I nije posrijedi samo neosjetljivost za zlo, dok naprotiv moramo bdjeti da se čini dobro, da se borimo za snagu dobra. Postoji i neosjetljivost za Boga: to je naša prava pospanost; ta nas neosjetljivost za prisutnost Boga čini neosjetljivima također za zlo. Ne osjećamo Boga – ta to bi nas uznemirilo – i tako, naravno, ne osjećamo ni snagu zla i ostajemo sklonjeni u svojoj udobnosti. Klanjanje u noći Velikog četvrtka, bdijenje s Gospodinom, moralo bi biti upravo trenutak u kojem ćemo razmišljati o pospanosti učenika, Isusovih branitelja, apostola, pospanosti nas samih, koji ne vidimo, jer to ne želimo, svu snagu zla i ne želimo ući u njegovu muku radi dobra, radi Božje prisutnosti u svijetu, iz ljubavi prema bližnjemu i Bogu.

Zatim Gospodin počinje moliti. Trojica apostola – Petar, Jakov i Ivan – spavaju, ali se koji put probude i čuju kako Gospodin ponavlja ovu molitvu: "Ne moja, već tvoja volja neka se ispuni". Što je ta moja volja, to je ta tvoja volja, o kojoj govori Gospodin? Moja je volja da "ne mora umrijeti", da bude pošteđen toga kaleža muke: to je ljudska volja, volja ljudske naravi i Krist osjeća, sa čitavom sviješću svoga bića, život, bezdan smrti, strah od ništavila, tu prijetnju patnje. I on više od nas, koji imamo tu prirodnu averziju prema smrti, taj prirodni strah od smrti, on još više od nas, osjeća ponor zla. Osjeća, zajedno sa smrću, također svu čovjekovu patnju. Osjeća da je to kalež kojeg mora piti, mora taj kalež dati piti samome sebi, prihvatiti zlo svijeta, sve ono što je užasno, neprijateljstvo prema Bogu, sav grijeh. I možemo shvatiti kako je Isusa, s njegovom ljudskom dušom, obuzimao užas pred tom stvarnošću, koju promatra u svoj njezinoj okrutnosti: moja volja bi bila ne piti tu čašu, ali moja je volja podređena tvojoj volji, Božjoj volji, Očevoj volji, koja je također prava Sinova volja. I tako Isus preobražava, u toj molitvi, prirodno gnušanje, odbojnost prema tome kaležu, prema svojem poslanju da umre za nas; preobražava tu volju svoje ljudske naravi u Božju volju, u pristanak uz Božju volju. Čovjek je sam po sebi u napasti da se opire Božjoj volji, da želi slijediti vlastitu volju, da se osjeća slobodan samo ako je samostalan; stavlja vlastitu autonomiju nasuprot heteronomiji da slijedi Božju volju. U tome je sva drama ljudskog roda. No zapravo ta je autonomija pogrešna a to ulaženje u Božju volju nije neko protivljenje sebi, nije ropstvo koje silom slama moju volju, već predstavlja ulazak u istinu i ljubav, u dobro. A Isus vuče našu volju, koja se protivi Božjoj volji, koja traži autonomiju, vuče tu našu volju prema gore, prema Božjoj volji. To je drama našega otkupljenja, Isus vuče gore našu volju, naše protivljenje Božjoj volji i našu odbojnost prema smrti i grijehu, te ju ujedinjuje sa Očevom voljom: "Ne moja, već tvoja volja". U toj preobrazbi toga "ne" u "da", u tome uključivanju volje stvorenja u Očevu volju, On preobražava ljudski rod i otkupljuje ga. I poziva nas ući u taj svoj zahvat koji se sastoji u tome da izađemo iz našega "ne" u Sinov "da". Moja volja postoji, ali je presudna Očeva volja, jer je ona istina i ljubav.

Još jedan dio te molitve mi se čini važnim. Tri svjedoka su sačuvala – kao što se vidi u Svetom pismu – hebrejsku ili aramejsku riječ kojom se Gospodin obraćao Ocu, nazivao ga je: "Abba", oče. Ali taj izraz "Abba" je prisni oblik izraza otac, oblik koji se koristi samo u obitelji, koji se nikada nije koristio u odnosu na Boga. Ovdje vidimo u Isusovoj prisnosti kako govori u obitelji, govori doista kao što Sin govori sa Ocem. Vidimo trinitarno otajstvo: Sina koji govori sa Ocem i okupljuje čovječanstvo.

Još jedno opažanje. Poslanica Hebrejima nam je dala duboko tumačenje te Gospodinove molitve, te drame u Getsemaniju. Ona kaže: te Isusove suze, ta molitva, taj Isusov vapaj, ta tjeskoba, sve to nije jednostavno popuštanje slabostima tijela, kao što bi netko mogao reći. Upravo tako se, naime, ostvaruje služba Velikog svećenika, jer Veliki svećenik mora ponijeti ljudsko biće, sa svim njegovim problemima i trpljenjima, k Božjoj visini. A poslanica Hebrejima kaže: sa svim svojim vapajima, suzama, patnjama, molitvama, Gospodin je ponio našu stvarnost Bogu (usp. Heb 5, 7 sl.) i koristi grčku riječ "prosferein" koja je tehnički izraz za ono što mora učiniti veliki svećenik da prinese, da podigne svoje ruke uvis. Upravo u toj drami u Getsemaniju, gdje kao da Božja snaga nije više prisutna, Isus ostvaruje zadaću velikog svećenika. I kaže nadalje da je u tome činu poslušnosti, to jest suobličavanja ljudske naravne volje Božjoj volji, usavršen kao svećenik. I koristi ponovno taj tehnički izraz da uredi oblik svećeničke službe. Upravo tako postaje stvarno Veliki svećenik čovječanstva i otvara nebo i zemlju i vrata uskrsnuća.

Ako razmišljamo o toj drami u Getsemaniju, možemo također vidjeti veliki kontrast između Isusa s njegovom tjeskobom i njegovim trpljenjem i smrti velikog filozofa Sokrata, koji je pred smrću ostao miran i spokojan. Čini se kao da je to ideal prema kojem treba težiti. Možemo se diviti tome filozofu, ali Isusovo poslanje je bilo sasvim drugo. Njegovo poslanje nije bilo potpuna ravnodušnost i sloboda; njegovo poslanje je bilo nositi u sebi sve trpljenje, svu ljudsku dramu. I upravo zato to poniženje u Getsemaniju je bitno za poslanje Boga i Čovjeka. On nosi u sebi naše trpljenje, naše siromaštvo i preobražava ga prema Božjoj volji. I tako otvara vrata neba, otvara nebo: to boravište Presvetog, koje je sve do tada čovjek zatvorio Bogu da ne može u nj ući, otvoreno je tim trpljenjem i poslušnošću. To su neka opažanja za Veliki četvrtak, za našu proslavu noći Velikog četvrtka.

Na Veliki petak spomenut ćemo se Gospodinove muke i smrti; klanjat ćemo se Kristu Raspetom, pokorom i postom sudjelovati u njegovim trpljenjima. Upirući svoj pogled na "onoga koga su proboli" (usp. Iv 19, 37), moći ćemo crpiti iz njegova probodenog srca iz kojeg su potekli krv i voda kao iz nekog izvora; iz toga srca iz kojeg izvire Božja ljubav prema svakom čovjeku primamo njegov Duh. Pratimo i mi Isusa koji uzlazi na Kalvariju, pustimo da nas On vodi sve do križa, primimo prinos njegova žrtvovanog tijela. Na kraju, u noći Velike subote, slavit ćemo svečano vazmeno bdijenje u kojem je naviješteno Kristovo uskrsnuće, njegova konačna pobjeda nad smrću poziva nas da budemo u njemu novi ljudi. Sudjelujući u tome svetom bdijenju, središnjoj noći čitave liturgijske godine, spomenut ćemo se svoga krštenja, u kojem smo i mi suukopani s Kristom, da bismo s njime suuskrsli i sudjelovali na nebeskoj gozbi (usp. Otk 19, 7-9).

Draga braćo i sestre, pokušali smo shvatiti duševno stanje kojim je Isus proživio čas najveće kušnje, da bismo shvatili ono što ga je vodilo u njegovu djelovanju. Kriterij kojim se Isus vodio u svakoj svojoj odluci tijekom čitavoga svog života bila je čvrsta volja da ljubi Oca i da mu bude vjeran; ta odluka da odgovori na njegovu ljubav nagnala ga je da prihvati, u svakoj prigodi, Očev naum, da prigrli naum ljubavi koji mu je povjerio Otac da sve uglavi u Njemu, da bi sve priveo Njemu. Tijekom Vazmenog trodnevlja oraspoložimo se da i mi prihvaćamo u svojem životu Božju volju, svjesni da se u njoj nalazi naše pravo dobro, put života. Neka nas Djevica Marija vodi na tome putu i izmoli nam od svojega božanskog Sina milost da možemo svoj život utrošiti za Isusovu ljubav, u službi braći.

Benedikt XVI.