Hodočašće u Asiz članova hercegovačkog područnog bratstva OFS-a

Franjevački svjetovni red, odnosno vijeće hercegovačkog područnog bratstva, organiziralo je hodočašće svoga bratstva u Asiz – na izvore franjevaštva. Pedeset članova bratstva iz Mostara, Širokog Brijega, Kočerina, Posušja, Posuškog Graca, Čerina i Veljaka, pohodili su znamenita mjesta koja su danas povijesni svjedoci Franjinog traženja Gospodina, njegove molitve, žrtve i predanosti Onom koji se proslavio i objavio i po poniznom asiškom siromašku.

Hodočasnici, koje je duhovno vodio fra Augustin Čordaš te Dražen Marijanović u ime agencije G-tour, krenuli su iz Hercegovine na Bijelu nedjelju, 28. travnja, u večernjim satima. U autobusu u Širokom Brijegu blagoslovom ih je ispratio područni i nacionalni duhovni asistent fra Dane Karačić.

Nakon noćne vožnje kroz Hrvatsku i Sloveniju u jutarnjim satima 29. travnja stigli su u Padovu. Misu su slavili u kapelici sv. Maksimilijana Kolbea u bazilici sv. Ante u Padovi.

U skladu s evanđeljem dana fra Augustin je propovijedao o malenosti, o Gospodinu u središtu života za što je upravo sv. Franjo najbolji primjer naglasivši kako se okupljamo oko svetog otajstva. Pozvao je hodočasnike da dopuste Gospodinu „da nam govori kroz druge ljude i kroz mjesta koja ćemo pohoditi“.

Nakon molitava pred relikvijama sv. Ante, hodočasnici su pohodili i bazilikusv. Leopolda Bogdana Mandića, pomolili se pred njegovim tijelom, pohodili ispovjedaonicu u kojoj je proveo veliki, milosni dio svoje svećeničke službe. Potom su posjetili benediktinsku baziliku sv. Justine, zaštitnice Padove po veličini devete crkva na svijetu, u kojoj su pohranjene kosti sv. Luke evanđeliste, te sv. Matije apostola. Sve su to hodočasnici pohranili u osobnu i memorije svojih snimača iako je pospanost je nestala tek u podne s prvom kavom…

Prema Asizu se krenulo u popodnevnim satima s molitvom u pjesmi. Raspoloženje nije pokvarila ni 40-minutna uzaludna vožnje preko Umbrije do mjesta gdje je cesta zatvorena, ni još toliko minuta povratka do točke s koje se puno duljom cestom krenulo prema Ankoni, odnosno Asizu. „Da niste vjernička skupina autobus bi već gorio”, komentirao je vodič strpljivost hodočasnika koji su u hotel LeGrazie, sa svim blagodatima od večere do kreveta, stiglitek u 23 sata.

Prva destinacija u utorak, 30. travnja bila je bazilika sv. Franje u kojoj je i njegov grob, potom katedrala sv. Rufina s krstionicom u kojoj je kršten sv. Franjo, rodna kuca sv. Franje, crkva sv. Klare, u kojoj se čuva originalni križ sv. Damjana. Fra Augustin je propovijedao o zajedništvu. „Mi smo ovdje Crkva u malome okupljena oko iste vjere, istog duha. – Treba da se rodite nanovo, odozgo – to se dogodilo sv. Franji ovdje u Asizu.“ Kazao je kako je vjetar jaka metafora za Boga „Nevidimo ga, ali vidimo njegovo djelovanje, osjećamo ga na sebi. Tako ni Boga ne vidimo, ali osjećamo.Vjetar ne možemo kontrolirati. Tako se Bog ne prilagođava nama, ne pleše po našim željama“ rekao je fra Augustin i dodao kako je prihvaćanje „zagrliti stvarnost kakva jest – dopustiti da me oblikuje i mijenja“. Zaključio je naglaskom o cilju života koji je nebo „Temeljni sadržaj evanđelja je nebo – život vječni. U euharistiji na najizvrsniji način upoznajemo život vječni. Sv. Franji ogromnu važnost stavlja na Božju Riječ.“

“Ovo su vrata vječnosti!” piše iznad vrata Porcijunkule, mjesta Franjine smrti 1226. godine, koja se danas nalazi unutar bazilike Gospe od Anđela, a koja je na red došla 1. svibnja. Vodič nam je kazao kako je prvi najam tog prostora bio za neku količinu ulovljene ribe, spomenuo Duh Asiza, 1983. godinu i svetog papu Ivana Pavla II. Vidjeli smo i Ružičnjak u kojemu i danas rastu ruže bez trnja. Misu smo slavili u kapelici-kripti ispod Porcijunkule.

„Mala građevina Porcijunkula je velika duhovna tvorevina Franjevačkog reda, mjesto Božje otvorenosti ljudina i franjevaca prema Bogu – mjesto rođenja franjevaštva. Da je Franjo ostao u strahu i grču od oca – svjetlost ne bi preko njega ušla u svijet. Strahovi nas iznutra guše. Po uzoru na Franju trebamo izići iz strahova i otvoriti se životu“, poučavao je fra Augustin u propovijedi i podsjetio na riječi mističarke koja je prvi put u životu kleknula pred Porcijunkulom. „Jedini grijeh koji mi ljudi možemo činiti je nesposobnost upijati svjetlost!“ – dodao je. „Život u grijehu ili bez Boga je život kao u nekoj jami, bez svjetlosti. Kada odlučimo izići iz jame – svjetlost sama dolazi, daje se, ništa ne pita, ne moralizira…“ propovijedao je fra Augustin.

Potom smo pohodili brdo Carcera, 800 m iznad mora, jedno od samotišta, koja je Franjo pronalazio za molitvu u tišini i miru. Toga smo dana posjetili i crkvu sv. Damjana, u kojoj je 1205. godine Franjo dobio poziv da popravi kuću koja se ruši.

Nakon presjedanja u talijanski autobus, nakon kvara Globtourovog i gubitka 90 minuta vremena, slijedio je uspon u još jedno gorje – do prvih jaslica u povijesti. U mjestu Greccio1223. godine sv. Franjo prvi je put slavio Božić uz jaslice. Izniman je događaj bilo misno slavlje – liturgija polnoćke, u podne, uz uskrsnu svijeću i aranžmane proljetnog cvijeća!

„Brdo je mjesto Bogoobjavljenja. Franjo je birao brda, samotišta, za susrete s Bogom“ propovijedao je fra Augustin spomenuvši povoje u jaslicama, potom na Golgoti kod skidanja s kriza i u grobu kao znak Uskrsnuća. „Povoji su tu i kada svećenik priprema oltar za prinos Bogu svetih darova.Euharistija je slamanje ili otkupljenje od naših okova, od grijeha, rekao je i dodao „Život kršćana nije prolazan nego prijelazan!“
Slijedio je posjet „franjevačkom Sinaju“ Fonte Columba, mjesto u kojemu je Franjo postio 40 dana pa napisao Pravilo reda. Zbog Pravila to se mjesto zove i Franjevački Sinaj.

Toga smo dana slavili još jednu, tihu, svetu misu u svetištu sv. Rite, Cascia. Dojmljiv je bio još jedan uspon pokretnim stubama, liftom i pješačeći u još jedno gorje, do svetišta zaštitnica bespomoćnih i beznadnih slučajeva do groba svetice u crkvi kao i blažene poglavarice reda Ritinih Augustinki, koja je dala izgraditi crkvu te drugi sveti sadržaji i zanimljivosti.

U petak 3. svibnja misu smo još jednom slavili u kripti ispod Porcijunkule, da bi potom popravljenim autobusom pošl do gorja LaVerna, kojega je 1213. Franji darovao plemić Orlando de Chiusiaiz Toscane. Na tom će brdu ponizni Franjo nakon 40 dana posta 1224. godine dobiti svete rane – stigmate. Raspuknuta stijena uz to čudo, vlažna pećina u kamenu u kojoj je svetac prinosio žrtvu posta i molitve, mahovina koja resi gromade koje pamte povijest, visoko drveće planinskog ozračja ostaju na slikama i u srcima asiških hodočasnika, hercegovačkih OFS-ovaca, koji će se potom zaputiti domu svome.

Kašnjenja su onemogućila predviđenu večeru u još dalekoj Hrvatskoj, ali se jelo na postajama oko Venecije, u autobusu se sve dijelilo – od jela do dojmova.

I put je opet prošao brže od očekivanog i opet u svetom strpljenju, dijelom i zbog svjedočanstava hodočasnika. Iz tih bi se dojmova moglo izdvajati kao iz propovijedi, no umjesto toga samo činjenica – iz mostarskog bratstva od sedam hodočasnika troma je darovano to hodočašće. I eto Duha Asiza, eto Franje u praksi. U tom smo se duhu probudili u rano subotnje jutro, na granici Europske Unije i Hercegovine opraštajući se uz bratsko-sestrinsku svijest – Uistinu je posebno biti franjevac trećeg reda!

Fotogarfije pogledajte na linku. 

Višnja Spajić, OFS Široki Brijeg