Hodočašće u Bosnu Srebrenu OFS Tomislavgrad

U nedjelju 4. lipnja, na svetkovinu Presvetog Trojstva, članovi Franjevačkog trećeg reda Tomislavgrad, išli su na hodočašće u Guču Goru, Travnik i Novu Bilu.
Prvo odredište je bilo franjevački samostan Guča Gora, gdje smo slavili pučku svetu misu zajedno sa župljanima. Svetu misu je predvodio fra Velimiri Valjan, nekadašnji profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Fra Velimir je u propovijedi istaknuo da je Presveto Trojstvo poput Sunca u kojega ne možeš gledati ali ti daje da jasno vidiš. Poslije mise nas je fra Velimir upoznao s burnom poviješću samostana i župe koji su posvećeni sv. Franji. Kao jedan slikovit primjer teške prošlosti navodi da su ovo već četvrte orgulje u crkvi, jer su prethodne troje spaljene ili uništene u ratovima. Samostan i crkva su do temelja spalili partizani 1945., a muslimanske vojne postrojbe su u domovinskom ratu potpuno demolirale crkvu i samostan, a fratre i cjelokupno katoličko pučanstvo protjerali. Fra Velimir je rekao da ima više teorija o nazivu Guča Gora, ali je najvjerojatnije naziv nastao po prezimenu dubrovačke obitelji Gučetić koja ima grob na uzvisini iznad samostana. Na koncu smo se još jednom pomolili sv. Franji za nas, naše obitelji, stare i nemoćne i cijelu našu župu i zaputili se u Katolički školski centar u Travniku, gdje se nalazi grob sluge Božjega Petra Barbarića.
Prvo smo imali odličan ručak, a poslije je slijedio obilazak Centra. Naš domaćin don Jakov, koji je duhovnik u sjemeništu i školi, upoznao nas je s poviješću škole i likom Petra Barbarića. Nadbiskup Josip Štadler je po dolasku u Bosnu prvo želio osnovati škole za školovanje svećeničkog podmlatka. Stoga je u Travniku, koji je smatrao srcem Bosne, osnovao sjemenište, a za profesore je pozvao isusovce.  Isusovci su kroz sjemenište u Travniku ostavili neizbrisiv biljeg u obrazovanju i kulturi Hrvata, katolika, u Bosni i Hercegovini. Sjemenište je radilo sve do 1945., kad su partizani oduzeli zgradu i zemljište, a profesore i đake protjerali. Povratak oduzete imovine je bio dug i mukotrpan, počeo je sredinom devedesetih, a završio je tek prošle godine. Jedan od najpoznatijih sjemeništaraca je bio sluga Božji Petar Barbarić. On je  smatrao da će se svetost najbolje postići vršeći s ljubavlju svoje svakodnevne dužnosti. Postoji jedna priča iz njegova života kada su na maloj maturi svi đaci htjeli prepisati (jer su kradom uzeli pitanja), a Petar ih je uvjerio da to ne naprave. Kao sjemeništarac Petar se razbolio od tuberkuloze. Dva dana nakon što je zaređen, na Veliki četvrtak 1897. godine, umro je na glasu svetosti s nepune dvadeset i tri godine. Puk je vrlo brzo počeo dolaziti na grob i obilaziti ga, a komunisti su, kako bi spriječili štovanje sakrili tijelo. Tijelo je slučajno ponovno otkriveno 1998., tijekom čišćenja podruma zgrade i dostojno pokopano.
Naše treće odredište bila je crkva Duha Svetog u Novoj Biloj. Fra Jozo Marinčić, bivši provincijal, nas je upoznao sa suvremenom poviješću župe i župne crkve koja je bila pretvorena u ratnu bolnicu. To je bila jedna od najtežih faza domovinskog rata, kada su Hrvati središnje Bosne bili u potpunom okruženju, a crkva bila jedina bolnica u kojoj su se liječile tisuće bolesnika, ranjenika, civila, vojnika, praktično bez ikakvih medicinskih uvjeta, ali uz nevjerojatnu požrtvovnost i nemjerljivu ljubav malobrojnog medicinskog osoblja i fratara. U sklopu crkve se nalazi spomen soba koja će se uskoro temeljito preurediti. Humanitarni konvoj „Bijeli put“ je bio jedan od najsvjetlijih trenutaka tog teškog ratnog perioda, kada je probijena muslimanska blokada i dopremljena pomoć opkoljenim Hrvatima Lašvanske doline. Trećarica Kata Baković je s ponosom rekla da je i njezin otac Jozo Sliško kao vozač sudjelovao u konvoju pomoći.
Na koncu ovog vrlo lijepog i plodnog hodočašća obavili smo pobožnost puta križa na brdu Kalvarija. To je malo brdo na putu od Nove Bile prema Vitezu gdje je još 1913. godine sagrađena crkvica, a devedesetih godina i postaje Puta križa. Na osobit način smo molili za Novu Bilu i sve stradale u ratu.

fra Hrvoje Miletić i Vinko Sliško, OFS Tomislavgrad