Posuški trećari u društvi s Jakovom Čolom

Posuški trećari zajedno sa trećarima iz Posuškog Graca, uz vodstvo duhovnog asistenta fra Ivana Landeke starijeg, uputili su se autobusom u Međugorje. Prije krunice i svete mise dočekao ih je vidjelac Jakov Čolo kako bi s njima podijelio iskustvo od prvih dana ukazanja pa sve do danas.

Jakov je pozdravio sve nazočne i otvoren da podijeli svoja iskustva počeo od prvih dana Gospinog ukazanja. Nakon što je podijelio sjećanje na prve sate, dane i mjesece s trećarima, fra Ivan je s pitanjima išao sve bliže vremenu u kojem jesmo. U daljnjem tekstu je dio fra Ivanovog  razgovora s Jakovom.

Jakov: Gospa je rekla – molite i dobit ćete sve od odozgor. I uistinu kroz molitvu shvatiš da Gospu nije važno vidjeti samo ovozemaljskim očima, nego je važno Gospu gledati očima našega srca i da naše srce uvijek bude otvoreno prema Gospi. To je ono najvažnije!

Fra Ivan: Nedavno je umro nadbiskup Hoser koji je kao papin izaslanik u Međugorju proveo gotovo tri godine. Vidio si da  puno njih u crkvi ili nisu razumjeli Međugorje, ili ga nisu htjeli prihvatiti, ili su mu se izravno protivili. Jesi li i u jednom trenutku sumnjao, bojao se da Međugorje neće biti ono što je danas Međugorje?

Jakov: Ma ne, nisam se bojao ni kada sam imao deset godina, a kamoli sad da se bojim. Ja se sjećam na početku kad je dolazila policija, kad su nas odvodili kod doktora, kod psihijatara, pa poslije su došli svjetski doktori koji su vršili razne eksperimente na nama i to sve …nisam se bojao jer (ne znam zašto, ali sad znam zašto) u to vrijeme nisam shvaćao ..uvijek nam je Bog pomagao jer mi sami ne bismo ovo ništa mogli postići. Nemojte misliti da je Međugorje opstalo radi vidjelaca. Međugorje je opstalo zato što je Bog tako želio. Često su nas pitali šta mislite hoće li se Međugorje priznati, hoće li ovo, hoće li ono? Mi smo uvijek za to molili, mi se nismo brinuli ni za što. Mi smo znali da je ovo Božji plan, da ovo Bog želi, da je On uz nas, da je Gospa s nama i sve smo prepustili u njihove ruke. I eto, malo po malo, nakon  40 godina  nešto se pokrenulo u Međugorju. Vatikan je pokrenuo nešto. Osnovana je vatikanska komisija na koju smo nas šestero išli u Vatikan, bili smo pred tom komisijom i sad znamo da su dozvoljena i službena hodočašća u Međugorje. Monsinjor Hoser koji je bio tu i kojeg je Bog pozvao k sebi,  bio je uistinu kao jedan otac. Ja sam imao priliku razgovarati tri, četiri puta s njim. Uvijek pri kraju svakog razgovora on bi prišao, zagrlio me i rekao:“ JA SAM TU ZA TEBE, AKO TI JE NEŠTO POTREBNO, JA SAM TU ZA TEBE“. Mi se ne bojimo što će se desiti s Međugorjem jer ga vodi Bog, jer je Bog sve započeo, a On će to nadalje isto voditi.

Fra Ivan: Za razliku od tebe, ja sam ovdje proveo 12 godina i u nekoliko navrata sam se istinski bojao. To je bilo pred početak rata i tijekom rata kad je nestalo hodočasnika – u onim prvim mjesecima. Ljudi su otišli  u izbjeglištvo, nisi mogao nikog vidjeti na ulici . To je bio trenutak kad sam se istinski bojao i osjećao sam se neugodno. Ljudi su dolazili koliko ih je moglo doći. To me nekako ohrabrilo i podiglo iz jednog stanja u kojem se svašta vrtilo po glavi.  Jako mnogo medija i novinara je pisalo da je gotovo s Međugorjem . Međutim, prvi koji su u tim ratnim godinama promovirali Međugorje bili su vojnici. Jako puno ih je dolazilo ovdje, posebice grupe vojnika koje su išle na dubrovačko ratište. Oni bi se svratili, ispovjedili bi se, bili na svetoj  misi i onda su išli  na ratište. I mnogi bi, kad bi se vratili s ratišta, svratili  ovdje  i molili. Malo bih pošao dalje…Ti si odrastao čovjek, imaš svoju obitelj. Kako si spojio ovo jedno poslanje u Crkvi ..kao vidjelac, kao svjedok i kao suprug i otac?

Jakov: Ja znam kada ti Bog dadne jedan veliki dar, kada ti dadne jednu veliku milost, u isto vrijeme primaš jednu veliku odgovornost. Ja sam svjestan da sam ja čovjek. Ja vidim toliko hodočasnika koji hoće da dođu do nas, da nas dodirnu, da razgovaraju s nama, čak traže blagoslov od nas. Ja im kažem da se ništa neće desiti ako nas dodirnu, nitko od vidjelaca nije svet.  Ja sam čovjek kao i svaki drugi čovjek. Imam svoje padove i uspone kao i svaki drugi čovjek,  ali hvala Bogu da imam vjeru da Boga osjećam kao svoga oca koji je uvijek uza me da mi pruži ruku da se uzdignem, da idem naprijed. Zato nemojte gledati vidioce kao neke svece, nešto posebno. To su ljudi kao i drugi. Imamo tu veliku odgovornost na koju možda nekada nismo ni uzvratili, ali ja uistinu svako jutro kad se probudim i vidim da sam još uvijek ovdje na zemlji  zahvalim mu na novom danu. Svaki dan za mene je jedna nova milost, dar od Boga da mu se mogu zahvaljivati na svemu što mi je dao, odgovoriti na tu odgovornost koju mi je On povjerio  i što više se približiti Božjem kraljevstvu. Ja sam 1990. god., kad je počeo rat u Hrvatskoj, dobio poziv da idem služiti jugoslavensku vojsku. Tada je trebalo odlučiti hoću li  ići ili ne. Ja nisam želio ići u vojsku. Otišao sam za Italiju, pronašao sam posao, upoznao svoju ženu. Bogu sam neizmjerno zahvalan na daru te ljubavi. Dao mi je uistinu dobru osobu koja ima veliko srce –  jer nije lako živjeti s vidiocima, vjerujte mi. Svaki dan  netko dolazi na vrata i traži nas, malo je privatnog života. Moja žena je Talijanka koja je došla tu prije 27 godina. Ona je to sve prihvatila, ali ima jedna stvar…Za moju ženu i moju djecu ja nisam „Jakov vidjelac“. Za moju ženu ja sa Jakov, njezin suprug, a za moju djecu ja sam Jakov, njihov otac. Ja svoju djecu nikad nisam posjedao i rekao im da ću im držati svjedočanstvo, reći im šta trebaju. Ne! Oni su uvijek vidjeli primjer. Sjećam se da nam je prije nego smo se oženili (vjenčao nas je fra Slavko) rekao jednu stvar: „Da bi vaš brak opstao morate učiniti jednu stvar, a to je da svaki dan odredite jedno vrijeme za molitvu u vašoj obitelji. Zaključajte vrata. Tko god zvonio, ne otvarajte. Jer samo kroz molitvu možete opstati kao jedna obitelj.“ I tako je i bilo. Učili smo djecu tako, nisam ih tjerao. Nekada pogrešno radimo sa našom malom djecom. Ja vidim po sebi. Ja sam provodio ispočetka po 10 sati u crkvi, kad sam imao 10 godina. Ja nisam znao što više raditi u crkvi. Onda sam se zabavljao. Vidio sam svijeću pa sam uzimao vosak, pravio sam nokte sebi, to su samo djeca. Ali ako djeca vide da imaju svoje roditelje koji rade nešto iz ljubavi, a ne iz obaveze, oni će to prepoznati . Kao što je pokojni fra Slavko uvijek govorio RODITELJI ISPOČETKA MORAJU DATI KORIJENE SVOJOJ DJECI. I AKO  SE JEDNOGA DANA ONI UDALJE OD BOGA, UVIJEK ĆE SE VRATITI JER  I TO MALO ŠTO SU IM DALI OSTAJE U NJIHOVU SRCU. Moja su djeca sad odrasla. Najstarija ima 26 godina, sin se oženio( ima 24 godine) i najmlađa kćerka ima 22 god. Hvala Bogu do sada, što vidim po njima (možda najviše zaslugom moje žene), da su na pravome putu, da idu na svetu misu, da se mole, da se slažu jedni s drugima, da nas poštuju. Ja vjerujem da nema ništa ljepše nego kad sloga i ljubav vlada u obitelji. Usprkos poteškoćama koje svaka obitelj ima, ako je tu ljubav, ako je Bog na prvom mjestu u našoj obitelji, sve se to rješava.

Fra Ivan: (samo da potvrdim) jedanput mi je Jakov rekao:“ Ako ne odgojim svoju djecu kako treba i ako ih ne uputim u život, ja sam sve promašio. To je moja zadaća.“ Zbog toga sam i pitao – kako spojiti to dvoje?

Jakov: Ja vam mogu reći na jednom primjeru kako ja to vidim. Moja najstarija kćerka se nalazi u udruzi Marijine ruke sa mnom. S prvom kćerkom sam dosta povezan, iako ne mogu reći da od svoje djece nekog volim više… Kada je osnovana udruga (ja sam počeo raditi 2013.godine,tada se ured zvao Ured za potrebite)2016.g. pronašli smo jednu obitelj na smetlištu u Čapljini. Mama je bila mentalno bolesna, otac koji je maltretirao mamu, dolazio je i odlazio. Tu je bio jedan mali anđeo koji je imao godinu i pol dana. Sjećam se kada sam  prvi put vidio to dijete, imao je dugu plavu kosicu. Bio je sav prljav, ali kada sam gledao te njegove oči kao da su mi govorile UZMI ME. Uzeo sam ga u svoje ruke i nastala je ljubav na prvi pogled. Uistinu sam to dijete prihvatio kao svoje. Kada sam ga doveo kući, kada ga je moja žena prvi put okupala, dala mu prvi topli obrok, kada je moja starija kćerka prihvatila to dijete, ona je njemu kao majka danas nakon šest godina.  On je lani izgubio majku od 38 godina. Dječak je sada sa svojim ocem koji je doveo neku drugu ženu i znam da to dijete i dan- danas jako pati. Ali kada vidim moju kćerku koja toliko ljubavi daje tom djetetu, koliko se poduzima za to dijete, sretan sam. Ona je rekla svome zaručniku da oni već imaju jedno dijete, tog malenog dječaka. Kroz to prepoznaješ da si toj djeci dao nešto, da mogu prepoznati gdje je potreba i kome dati ljubav, jer uistinu kada pričamo o siromašnima mi mislimo uvijek na materijalne stvari. A ono prvo što je čovjeku najpotrebnije jest upravo ljubav.

Fra Ivan: Ja se vraćam na onaj svoj strah koji sam prošao. Sjećam se jednoga čovjeka koji mi je neizmjerno pomogao. Bio sam na Krapnju par dana i došao je stari šibenski biskup. Razgovarali smo danima. Bio je izuzetno prijatan čovjek koji je dobro poznavao povijest, duhovnost i stanje Crkve. Kad smo se pozdravljali on meni kaže ovako: „Mali pazi da uredno dijelite sakramente, a ostalo će doći na svoje mjesto.“ U Gospinim porukama su upravo sakramenti naglašeni kao srž, bit Crkve.

Jakov: To je ono najvažnije. Ja svakodnevno imam svjedočanstvo hodočasnicima ovdje u dvorani i na kraju im uvijek kažem (jer vidim koliko ljudi kupuju i ponesu suvenira iz Međugorja) i pitam ih hoće li moliti na tu krunicu , hoće li kleknuti ispred toga križa kojeg su ponijeli iz Međugorja i moliti se? Jer, ima jedan suvenir Međugorja kojeg ne mogu nigdje kupiti, ne košta ništa, nije nam potrebna ni prtljaga, potrebno je samo naše srce da to prihvatimo. To su upravo, kako je fra Ivan rekao, Gospine poruke. Molitva, obraćenje, mir, post i sveta misa. Jer, ako smo to prihvatili i počeli živjeti onda smo uistinu shvatili što je Međugorje. Jer Međugorje je samo to. Što nam je Gospa u ovih 40 godina novo rekla? Gospa nam nije ništa novo rekla! Sve to imamo u Svetom pismu. Ali ja uvijek kažem da je Gospa ovdje došla da nas malo probudi. Da se malo probudimo, da se malo trznemo jer živimo u takvom svijetu koji nam nudi sve. Posebno što me žalosti je kad vidim mlade ljude. Radim u Udruzi s volonterima u kojoj je većina mladih ljudi. Ima ih oko 65. Kako je lijepo vidjeti tog mladog čovjeka kada nekome pomogne, očisti kuću, pomogne pri gradnji kuće, odveze u bolnicu, ode  nekome u posjetu, odnese nekome paket hrane i ostale stvari. Kad se oni vrate u ured, toliko su radosni što su mogli izdvojiti makar malo vremena kako bi usrećili nekoga. Onda vidiš drugu stranu gdje su mladi ljudi koji sjede u kafiću i piju kavu, nitko ne priča između sebe jer su oni samo na mobitelu. Gledaju koliko lajkova imaju na Facebooku, koliko followera imaju na Instagramu. To je ono što nam današnji svijet nudi. Ne nudi nam ono osnovno što je potrebnije za svakog mladoga čovjeka,za sve nas, a to je da imamo Boga na prvom mjestu u našim životima.

Fra Ivan: Opet se malo vraćam na obitelj. Tvoj sin David nije studirao, a drugo dvoje studira. Koliko je važna izobrazba, znanje, za mlade ljude danas?

Jakov: Davidu ne mogu ništa predbaciti što nije studirao jer nisam ni ja studirao. Ja sam završio samo srednju školu. David je završio gimnaziju. Nemojte misliti da naša djeca nisu prolazila kroz lude godine. Hvala Bogu, sve je to prošlo. Ja vjerujem da je izobrazba važna. Ponosan sam na moju kćerku koja je nedavno imala obranu treće godine fakulteta u Zagrebu. To je važno za mladoga čovjeka jer ga izgrađuje i u ponašanju. Vjerujem da će svatko tko je prošao neku disciplinu, neku školu, znati reći u pravo vrijeme ono što je potrebno reći u pravo vrijeme. Zbog toga vjerujem da svoju djecu trebamo educirati, trebamo ih poticati da idu na studije, a ne da hodaju i lutaju okolo. Lijepo je raditi, otići na more i provesti nekoliko mjeseci radeći, ali školovanje je veoma, veoma važno za sve njih. Završeno školovanje daje i radni poticaj kasnije. Lako je djetetu reći- izvoli, ali dijete treba zaraditi sve što dobije. Nismo svi u početku dovoljno upućeni. Ja sam u početku pravio toliko grešaka. Možda zato što sam odrastao u siromaštvu, nisam imao ništa, bilo je trenutaka kad nisam imao što da jedem. I onda, kada dođe vrijeme da imaš i možeš materijalno, želiš svojoj djeci sve više i više dati, mada time ne činiš dobru stvar. Dijete treba samo da shvati da mora sam to zaslužiti i sam to zaraditi.

Fra Ivan: Ovdje nas ima mlađih i starijih. Osnovne naše kršćanske katoličke molitve  su osnova međugorske pobožnosti. Kako doživljavaš i što vidiš u onima koji su nezadovoljni takvom pobožnošću i koji uvijek i iznova nešto novo traže?

Jakov: Kod mene dođu toliko puta hodočasnici koji pitaju šta je Gospa novo rekla. Šta treba novo reći? Sve ti je već rekla. Ako smo prihvatili ono osnovno o čemu smo maloprije pričali, onda smo sve shvatili. Ako smo prihvatili svetu misu kao centar našega života gdje je Isus, to je najvažnije . Reći ću vam jedan primjer. Gospa nam je jednom za vrijeme ukazanja rekla: „Kada bi trebali da birate, da vidite mene ili da idete na svetu misu, uvijek izaberite svetu misu jer je moj Sin tamo.“ Onda, što imamo drugo tražiti i očekivati? Molitva – Gospa nas ispočetka poziva da molimo sedam Očenaša, poslije nas je pozvala da molimo jednu krunicu, poslije tri krunice, pa poslije da molimo tri sata na dan. Sve su to lijepe molitve. Molitva može postati naš razgovor s Bogom, Boga shvaćamo kao svoga oca, Gospu kao svoju majku. Onda možemo s njima i razgovarati. Ja često dok dođem do ureda sa autom razgovaram sam sa Gospom i sa Bogom. Jer trebam staviti cijeli svoj dan u njihove ruke, da sve što budem činio bude po njihovoj volji, da mi uvijek daju znak gdje sam pogriješio da se mogu ispraviti, da mi daju znak gdje mogu donijeti dobrotu, a za ostale koji to još uvijek traže ja vjerujem da im možemo pomoći tako što ćemo im biti dobar primjer kao što trebamo biti primjer i onim ljudima koji još nisu upoznali Boga i Božju ljubav i da se molimo za njih. Ostalo će samo Bog učiniti.

Fra Ivan: Jakove, hvala ti lipa. Posuške župe su jako privržene Međugorju. U prvim danima ukazanja, a i kasnije, dok nije izumrla jedna generacija, jako puno su dolazili pješice u Međugorje. Ima ih još živih, mada ih je dosta umrlo i nestalo. Pošto je fra Jozo bio župnik u Posušju za mnoge je to bio jedan dobar znak, jedan pouzdan znak. Evo sada, malo po malo, i ispred tvojih očiju odlaze fratri koji su tu bili, koji su dolazili ispovidat, koji su se uistinu zauzeli za hodočasnike i njihov život ovdje. Je li ti neobično bez nekih kojih više nema?

Jakov: Itekako. Počet ćemo od tebe, Brko. Koliko li smo se puta samo posvađali (smijeh). Ja sam radio u župnom uredu dok je fra Brko bio župnik. Napuštao sam bar deset puta posao i vraćao se. Brko je bio, to ja uvijek govorim, onaj pravi župnik  za župu. Uistinu za župu. Malo je župnika koji znaju imena od svake osobe. Uvijek me upita za neke ljude koji su tu, a ni ja se ne mogu sjetiti nekih imena. Brko je bio pravi naš župnik od naše župe. Poslije su sve više počeli stizati hodočasnici. Sada imamo uistinu jednoga prekrasnoga župnika, fra Marinka, koji je već duže vrijeme tu. Osim što je dobar župnik on je dobio i zvanje tu u Međugorju u kojem mu je dosta pomogao fra Slavko, to je fra Slavkova škola. Ne treba drugo ništa reći. Svi znamo tko je bio fra Slavko, koliko je doprinio Međugorju. Tako i naš fra Marinko isto. Onda je bilo razgovora o 40.-oj obljetnici. Svi su očekivali da će se nešto desiti. U mojim ušima mi je malo smetalo što sam slabo čuo riječi „fra Jozo“. To mi je malo zasmetalo jer ja vjerujem da je fra Jozo onaj koji je najviše dao za Međugorje. Znam koliko je prošao kroz svoj život, znam koliko je nas zaštitio ispočetka. Poslije je završio u zatvoru, poslije je morao otići za Zagreb da ne bude tu. Morate i nas shvatiti, mi se ne možemo izlagati puno o našim mišljenjima jer svatko može pogrešno protumačiti. Onda sam iskoristio Instagram Marijinih ruku pa sam objavio jednu objavu da se prisjetimo našega fra Joze za kojeg se svaki dan molimo. Samo kad pogledam naše slike kada sam bio ono malo dijete tu ispred crkve, nas šestero sa fra Jozom… Sjetim se kad je dolazila tu policija, a fra Jozo nam kaže: „Uđite ovamo i sakrijte se  tu da vas ne uhvate.“ To su neke stvari koje ne možeš zaboraviti. Ja vjerujem da se fra Jozo nikada nije odrekao Međugorja. On i dalje svjedoči za Međugorje, održava seminare na Badiji, sve je to u vezi Međugorja. Tako da, iako fra Jozo nije fizički s nama, njegov duh i njegova škola su uvijek prisutni ovdje s nama.

Fra Ivan: Još je njih puno prošlo (svećenika).

Jakov: fra Leonard Oreč…a ostale da i ne spominjem (smijeh)

Fra Ivan: Ove godine je dvadeset godina od kada je fra Leonard umro. Jakove, hvala ti lipa. Bog ti dao sto dobara, tebi i tvojoj Annelisi i dici. Drž’ se, nema ti druge.

Jakov: Evo još da spomenem da nam je župnik povjerio da vodimo Udrugu Marijine ruke. Tu nam treba dosta snage. Mi se danas brinemo za preko 600 obitelji. Nismo bazirani na jednu vrstu pomoći. Mi pomažemo sve što je u našim mogućnostima i živimo od Božje providnosti. Kada je počela pandemija malo sam se bio zabrinuo. Rekao sam:“ Bože, pa kako ćemo mi izdržati, naša udruga. Žao mi je tih ljudi koji nemaju ničega.“ Onda sam rekao: „Što ću se ja brinuti, prepustit ćemo Bogu.“ Rekao sam Bogu:“ Pobrini se ti, ako si ti ovo želio onda se sada pobrini.“ I uistinu smo kroz to sve shvatili koliko je Bog mislio na nas. Bilo je čak trenutaka kada sam rekao volonterima da ako ne možemo dalje zatvorit ćemo udrugu i prestaje sa radom. Nije prošlo ni mjesec dana, a mi smo počeli dobivati dvostruko više nego kada su tu bili hodočasnici. Ova pučka kuhinja, u Ljubuškom,  koja bi se trebala otvoriti 1.12.21., koja će dijeliti 200 obroka svakodnevno, bila je moja prva želja. Evo, želja mi se ostvarila upravo u vrijeme ove pandemije. Bog je želio da se to osnuje u najtežem vremenu. I žalostan sam kada čujem  riječi da nema hodočasnika za vrijeme pandemije, da je Međugorje prazno , pa svi mediji jedva dočekaju da napišu kako u Međugorju nema nikoga . Ja nikada nisam vidio Međugorje prazno. U Međugorju se osjeti duh svakog onog hodočasnika koji je boravio tu, svaka molitva, svaki korak koji je hodočasnik prošao. Jer, upravo je to ono što nam Gospa uvije kaže, što zbližava nas iz Međugorja i svakog hodočasnika – to je molitva. I zato ja Međugorje nikada nisam vidio prazno. Ali eto, hvala Bogu, hodočasnici se vraćaju. Ponovo ih ima ali sada novine ne pišu da u Međugorju ima hodočasnika. Ali nema veze, sve ide naprijed, Bog sve vodi kako je po njegovom planu. Zato se nikada nemojmo brinuti nizašto već prepustimo sve u Božje ruke i ne trebamo se ničega bojati. Kao što se ni mi ispočetka nismo ničega bojali i tako smo dogurali do danas. Ja evo dogurao do svoje pedesete godine. Ja uvijek kažem da je meni najlakše izračunati godine. Imao sam deset, prošlo četrdeset, a sada ih imam pedeset. Hvala Bogu na svakom danu kojeg sam proveo sa Gospom i koje sam proveo tu u Međugorju.

Fra Ivan se zahvalio Jakovu na vremenu koje nam je poklonio. Trećari su krenuli na ispovijed, krunicu i svetu misu nakon koje su u duhu obnovljeni krenuli prema Posušju. Ovo je bilo jako lijepo iskustvo za sve nas. Bogu hvala na tome.

Ružica Vranjković, OFS Posušje