Bratstvo OFS-a Kočerin hodočastilo u Deževice

Kako drugačije započeti ovu malu priču o našem hodočašću nego riječima: „Milosrdan je i milostiv Gospodin!“

U subotu 27. svibnja 2017., u ranim jutarnjim satima, točnije u 6 sati ujutro nas 30 članova OFS-a Kočerin i još 8 župljana zajedno s našim duhovnim asistentom fra Velimirom Mandićem, krenuli smo na put u Srednju Bosnu.

Naše prvo odredište bio je franjevački samostan s crkvom svete Katarine u Kreševu, koji je osnovan krajem 14 stoljeća. Samostan posjeduje vrlo vrijedne umjetničke slike i skulpture, a posebno je bilo zadivljujuće vidjeti neraspadnuta tijela dvojice „Kreševski svetaca“ koja se nalaze u crkvi, a to su fra Mato Delivić i fra Marijan Bogdanović.

Potom smo krenuli u Deževice, selo u općini Kreševo koje je u srednjem vijeku bilo poznato po rudniku srebra i olova. Tu se nalazi crkva Gospe Snježne gdje smo slavili svetu misu koju je predvodio naš duhovni asistent fra Velimir uz koncelebraciju don Marina, župnika u Deževicama. Nekoliko stotina metara od crkve nalazi se špilja svetoga Jakova Markijskoga u kojoj je on prebivao većinu svoga vremena kada bi bio u ovom mjestu. Sveti Jakov rođen je u Peruggi, imenovan je vizitatorom bosanskih franjevaca a kasnije je proglašen i pomoćnim zaštitnikom župe. Don Marin nam je rekao kako se mnogi umivaju u toj vodi i nose je u bocama svojim kućama, da čak dolaze i muslimani i pravoslavci u špilju da se umiju. Voda se smatra korisnom kod svih vanjskih kožnih bolesti a posebno kod bolesti groznice pa postoji i naziv za vodu grozničavica. Don Marin nam je rekao kako je pravilo da se svake mlade nedjelje misa govori ispred špilje. Sveti Jakov je nadaleko bio poznat kao odličan propovjednik. Zanimljiva je zgoda iz njegova života kako je iz Deževica sveti Jakov otišao u Posavinu i u jednom mjestu dok je govorio misu blizu je bila močvara a žabe kreketale i smetale mu, on je u jednom momentu kazao tišina, i žabe prestale i od tada se to mjesto do dan danas zove Tišina. Nakon okrijepe duše i tijela krenuli smo dalje u Fojnicu u samostan i crkvu Svetoga Duha. Danas se samostan sastoji od tri dijela prvi je crkva, drugi muzej i treći dio samostan u kojem žive fratri. Samostanski arhiv je bogat sa raznolikom građom od umjetničkih djela, narodnih nošnja, oruđa, minerala iz rudnika, biblioteke. Velik je broj predmeta od tkanine a posebno je zanimljiv plašt što ga je sultan Mehmed darovao fra Anđelu Zvizdoviću prigodom davanja ahd – name, povelje u kojoj piše da franjevci zajedno s katoličkim pučanstvom mogu ostati i živjeti po zakonima svoje vjere. I ta se povelja čuva u muzeju zajedno sa plaštem koji je sultan dao fra Anđelu.

I naposljetku, naše zadnje mjesto koje smo posjetili je samostan časni sestara Klarisa u Brestovskom. Mislim da je ovo mjesto i susret sa Klarisama svima bio posebno doživljen i urezan u srce jer to je susret sa živim svjedocima kako se u današnjem svijetu može unutar zidina i iza rešetaka živjeti i doživjeti dublje i bliže odnos s Bogom. Tu smo i vidjeli našu trećaricu iz bratstva Mostar Brigitu Bošnjak koja je ušla u samostan Klarisa 27. prosinca 2016. Radosne u duši i na tijelu, s ljepotom u očima samo nam šalju poruku kako se bez buke ovoga svijeta može živjeti, jer one su u ovome svijetu ali nisu od ovoga svijeta.

Ispunjenih srdaca i veselih lica krenuli smo našim kućama. Vožnja je, kao i uvijek, bila ispunjena molitvom i pjesmom.

Na kraju samo mogu reći: „Divna mjesta na kojima smo bili a još divniji ljudi koje smo susreli“ i zato Mu neizmjerna Hvala.