Papa nastavlja pouke o molitvi: o Mojsiju i njegovu zagovoru za narod

Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 1. lipnja 2011.

Draga braćo i sestre, čitajući Stari zavjet jedan se lik posebno ističe: riječ je o Mojsiju, upravo kao čovjeku molitve. Mojsije, veliki prorok i vođa u doba izlaska, ispunio je svoju zadaću posrednika između Boga i Izraela prenoseći narodu Božje riječi i zapovijedi, vodeći ga prema slobodi obećane zemlje, učeći Izraelce da žive u poslušnosti i povjerenju prema Bogu tijekom njegova dugotrajnog boravka u pustinji, ali također, i rekao bih nadasve, moleći. On moli za faraona kada Bog kaznama pokušava obratiti srce Egipćana (usp. Izl 8-10); moli Gospodina za ozdravljenje sestre Marije pogođene gubom (usp. Br 12, 9-13), zagovara narod koji se pobunio, prestrašen izvještajem izvidnika (usp. Br 14, 1-19), moli kada je oganj prijetio da proguta čitav tabor (usp. Br 11, 1-2) i kada je mnogo naroda umrlo od otrovnica (usp. Br 21, 4-9); obraća se Gospodinu i reagira prosvjedujući kada mu je teret poslanja postao pretežak (usp. Br 11, 10-15); gleda Boga i govori s njim "licem u lice, kao što čovjek govori s prijateljem" (usp. Izl 24, 9-17; 33, 7-23; 34, 1-10.28-35).

I kada narod, na Sinaju, moli Arona da načini zlatno tele, Mojsije moli i time na simboličan način izražava svoju ulogu posrednika. Taj je događaj opisan u 32. poglavlju Knjige Izlaska a paralelan izvještaj se nalazi u 9. poglavlju Ponovljenog zakona. Upravo se na tom događaju želim zadržati u današnjoj katehezi a osobito na Mojsijevoj molitvi koju nalazimo u opisu Izlaska. Izraelski se narod nalazio podno Sinaja dok je Mojsije, na brdu, čekao dar ploča Zakona, posteći četrdeset dana i četrdeset noći (usp. Izl 24,18; Pnz 9,9). Broj četrdeset ima simboličnu vrijednost i znači cjelokupnost iskustva, dok se s postom ukazuje na to da život dolazi od Boga, on je oslonac čovjeku u njegovu životu. Čin blagovanja, naime, podrazumijeva uzimanje hrane potrebne za život; zato post, odricanje od hrane, poprima, u ovom slučaju, vjersko značenje: to je jedan od načina da se kaže kako čovjek ne živi samo od kruha, već od svake riječi koja izlazi iz usta Gospodnjih (usp. Pnz 8, 3). Posteći, Mojsije pokazuje da očekuje dar Božjeg zakona kao izvor života: taj zakon otkriva Božju volju i hrani čovjekovo srce, uvodeći ga u savez sa Svevišnjim, koji je izvor samoga života.

Ali, dok Gospodin, na brdu, daruje Mojsiju Zakon, podno brda narod istoga krši. Nesposobni oduprijeti se očekivanju i odsutnosti posrednika, Izraelci mole Arona: "Ustaj! Napravi nam boga, pa neka on pred nama ide! Ne znamo što se dogodi s tim čovjekom Mojsijem koji nas izvede iz zemlje egipatske" (Izl 32, 1). Umoran od putovanja s nevidljivim Bogom, sada kada je i Mojsije, posrednik, nestao, narod traži Gospodinovu vidljivu, opipljivu prisutnost i nalazi u teletu od rastopljene kovine kojeg je načinio Aron, boga koji je postao dostupan, kojim se može rukovoditi, koji je čovjeku nadohvat ruke. To je stalna napast na putu vjere: zbaciti Božje otajstvo i graditi jednog shvatljivog boga, koji odgovara vlastitim shemama, vlastitim planovima. Ono što se događa na Sinaju pokazuje svu suludost i iluzornu ispraznost toga zahtjeva jer, kao što se ironično kaže u Psalmu 106, "Zamijeniše Slavu svoju likom bika što proždire travu" (Ps 106, 20). Zato Gospodin reagira i zapovijeda Mojsiju da siđe s brda, obznanjujući mu što narod čini i završavajući ovim riječima: "Pusti sada neka se moj gnjev na njih raspali da ih istrijebim. Onda ću od tebe razviti velik narod" (Izl 32, 10). Kao s Abrahamom u vezi Sodome i Gomore, tako sada Bog otkriva i Mojsiju što kani učiniti, gotovo kao da ne želi djelovati bez njegova pristanka (usp. Am 3, 7). Zapravo to "pusti neka se moj gnjev raspali" rečeno je upravo zato da Mojsije intervenira i zamoli Boga da to ne čini, otkrivajući tako da je Božja želja uvijek spasenje. Kao za dva grada u Abrahamovo vrijeme, kazna i uništenje, u kojima se izražava Božja srdžba kao odbacivanje zla, pokazuju svu težinu počinjenog grijeha: istodobno, molba zagovornika kani očitovati Gospodinovu volju za oproštenjem. To je Božje spasenje, koje uključuje milosrđe, ali ujedno i prokazuje grijeh, tako da grešnik, nakon što prepozna i odbaci vlastito zlo, može dopustiti da mu Bog oprosti i da ga preobrazi. Tako molitva zagovora postiže to da, u iskvarenoj čovjekovoj stvarnosti, počne djelovati Božje milosrđe, koje nalazi svoj izraz u prošnji molitelja i uprisutnjuje se po njemu tamo gdje postoji potreba spasenja.

Mojsijeva je prošnja potpuno usredotočena na Gospodinovu vjernost i milost. On se isprva poziva na povijest otkupljenja koju je Bog započeo izlaskom Izraela iz Egipta, da bi se zatim spomenuo drevnog obećanja danog ocima. Gospodin je izveo spasenje oslobodivši svoj narod iz egipatskog ropstva; zašto bi dakle – pita Mojsije – "Egipćani morali reći: ‘U zloj ih je namjeri i odveo, tako da ih smakne u brdinama i izbriše s lica zemlje!’ Smiri svoj gnjev i ljutinu; odustani od zla svome narodu!" (Izl 32, 12). Djelo koje je započeto mora se dovršiti; ako Bog učini da nestane njegov narod, to bi se moglo tumačiti kao znak Božje nesposobnosti da dovrši plan spasenja. Bog to ne može dopustiti: on je dobar Gospodin koji spašava, jamac života, on je Bog milosrđa i opraštanja, oslobođenja od grijeha koji ubija. Ali, obrazlaže Mojsije Gospodinu, ako njegovi izabranici pomru, pa bili oni i krivi, moglo bi izgledati da On ne može pobijediti grijeh i pokazati se jačim od zla. A to je neprihvatljivo. Mojsije ima konkretno iskustvo Boga spasenja, on je poslan kao posrednik Božjeg spasenja i sada, svojom molitvom, iznosi dvije brige: zabrinut je naime za sudbinu svoga naroda ali i za štovanje koje se duguje Gospodinu, zbog istine njegova imena. Zagovornik naime želi da izraelski narod bude spašen, zato što je stado koje mu je povjereno, ali također jer se u tome spasenju očituje prava Božja stvarnost. Ljubav braće i Božja ljubav se međusobno isprepliću u molitvi zagovora, oni su neraskidivo povezani. Mojsije, zagovornik, je čovjek razapet između dvije ljubavi, koji se u molitvi uzdižu i srastaju u jednu jedinu želju za dobrom.

Zatim se Mojsije poziva na Božju vjernost, podsjećajući ga na njegova obećanja: "Sjeti se Abrahama, Izaka i Izraela, slugu svojih, kojima si se samim sobom zakleo i obećao im: ‘Razmnožit ću vaše potomstvo kao zvijezde na nebu i svu zemlju ovu što sam obećao dat ću vašem potomstvu i ona će zavazda biti njihova baština" (Izl 32, 13). Mojsije se spominje početaka, otaca naroda i njihova izbora, koji je bio potpuno slobodan, u kojem je samo Bog imao inicijativu. Oni su primili obećanje ne zbog vlastitih zasluga, već zbog slobodne Božje odluke i njegove ljubavi (usp. Pnz 10, 15). I sada Mojsije moli da Gospodin nastavi u vjernosti svoju povijest izabranja i spasenja, opraštajući svom narodu. Zagovornik ne iznosi isprike za grijehe svog naroda, ne nabraja tobožnje zasluge bilo svoje bilo svog naroda, već se poziva na Božju milosrdnost: on je slobodni Bog, koji je sama ljubav, koji ne prestaje tražiti onoga koji se udaljio od njega, koji ostaje uvijek vjeran samome sebi i pruža grešniku mogućnost da mu se vrati i da postane, opraštanjem, pravedan i sposoban za vjernost. Mojsije moli Boga da se pokaže jačim i od grijeha i smrti, i svojom molitvom pobuđuje tu Božju samoobjavu. Kao posrednik života, zagovornik se solidarizira sa svojim narodom; željan samo spasenja koje sam Bog želi, on se odriče također perspektive u kojoj bi postao novi narod mio Bogu. Na riječi koje mu je Bog uputio: "od tebe ću razviti velik narod" Božji "prijatelj" se čak ni ne obazire. On je naprotiv spreman preuzeti na sebe ne samo grijeh svoga naroda, već sve njegove posljedice. Kada se, nakon uništenja zlatnog teleta, bude vratio na brdo da moli novo spasenje za Izraela, reći će Gospodinu: "Ipak im taj grijeh oprosti… Ako nećeš, onda i mene izbriši iz svoje knjige koju si napisao" (r. 32). S molitvom, želeći Božju želju, zagovornik ulazi sve dublje u Gospodinovu svijest i njegovo milosrđe i postaje sposoban za ljubav koja ide sve do potpunog sebedarja.

U Mojsiju, koji stoji na vrhu gore licem u lice s Bogom i zagovara za svoj narod te prinosi samoga sebe – "izbriši me" – crkveni su oci vidjeli pralik Krista, koji na visokom vrhu križa doista stoji pred Bogom, ne samo kao prijatelj, već kao Sin. I ne samo da se prinosi – "izbriši me" – već se svojim probodenim bokom daje izbrisati, postaje, kao što kaže sam apostol Pavao, grijeh, uzima na sebe naše grijehe da nas privede k luci spasa; njegov je zagovor ne samo solidarnost, već poistovjećivanje s nama: sve nas nosi u svojem tijelu. I tako je čitav njegov život kao čovjeka i Sina vapaj Božjem srcu, to je oproštenje, ali oproštenje koje preobražava i obnavlja.

Mislim da moramo razmišljati o toj stvarnosti. Krist stoji pred Božjim licem i moli za mene. Njegova je molitva na križu suvremena svim ljudima, suvremena je i meni danas: on moli za mene, trpio je i trpi za mene, poistovjetio se sa mnom uzevši naše tijelo i ljudsku dušu. I poziva nas ući u taj njegov identitet, čineći jedno tijelo, jedan duh s njim, jer nam je s vrha križa donio ne nove zakone, kamene ploče, već je donio samoga sebe, svoje tijelo i svoju krv, kao novi savez. Tako nas čini srodnima sebi, jednim tijelom sa sobom, istovjetnima sebi. Poziva nas ući u tu istovjetnost, da budemo sjedinjeni s njim u svojoj želji da budemo s njim jedno tijelo, jedna duša. Molimo Gospodina da nas to poistovjećivanje preobrazi, obnovi, jer je oproštenje obnova, preobrazba.

Želim zaključiti ovu katehezu riječima koje je apostol Pavao uputio rimskim kršćanima: "Tko će optužiti izabranike Božje? Bog opravdava! Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu – on se baš zauzima za nas! Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? […] ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti […] ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem" (Rim 8, 33-35.38.39).

www.ika.hr