Papina pouka: Moliti znači boriti se…
Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 25. svibnja 2011.
Draga braćo i sestre, danas s vama želim razmišljati o jednom tekstu iz Knjige Postanka koji opisuje jedan pomalo zaseban događaj iz života patrijarha Jakova. Taj ulomak nije lako tumačiti ali je važan za naš vjerski i molitveni život; riječ je o izvještaju o borbi s Bogom na gazu potoka Jaboka, iz kojeg smo čuli odlomak.
Kao što ćete se sigurno sjetiti, Jakov je oduzeo svojem bratu blizancu Ezavu prvorodstvo u zamjenu za tanjur leće a zatim je iznudio na prevaru blagoslov od oca Izaka, tada već u poodmakloj dobi, iskoristivši njegovu sljepoću. Bježeći od Ezavove srdžbe, sklonio se kod rođaka Labana; oženio se, obogatio i sada se vraća u rodni kraj, spreman susresti se s bratom nakon što je poduzeo neke mudre korake. Ali kada je sve bilo spremno za taj susret, nakon što je one koji su bili s njim prebacio preko gaza potoka koji se nalazi na granici Ezavova teritorija, Jakov, nakon što je ostao sam, iznenada bi napadnut od nekog nepoznatog čovjeka s kojim se hrvao cijelu noć. Upravo ta borba prsa o prsa – koje nalazimo opisano u 32. poglavlju Knjige Postanka – postaje za njega jedinstveno iskustvo Boga.
Noć je povoljan trenutak za djelovanje u skrovitosti, dakle, najbolje vrijeme za Jakova da uđe na teritorij svoga brata da ga ovaj ne vidi i zavaravajući se, možda, da će Ezava iznenaditi i zateći nespremna. Međutim upravo je on taj koji je iznenađen neočekivanim napadom, za koji nije bio spreman. Pokušavajući izbjeći opasnu situaciju pribjegao je lukavstvu, mislio je da će uspjeti imati sve pod kontrolom, ali se, naprotiv, sada našao u situaciji da se mora upustiti u tajanstvenu borbu koja ga je snašla u samoći i u kojoj mu nije pružena mogućnost da organizira primjerenu obranu. Goloruki patrijarh Jakov se u noći bori s nekim nepoznatim čovjekom. Tekst ne određuje pobliže identitet napadača; u njemu se koristi hebrejski izraz koji označava "nekog čovjeka" u općenitom smislu, opisuje ga se izrazima "neki, onaj"; riječ je o nejasnoj, neodređenoj definiciji, koja namjerno drži u tajnosti identitet napadača. Mrak je, Jakov ne uspijeva jasno vidjeti svoga napadača, štoviše on i za čitatelja ostaje nepoznat; netko se hrva s patrijarhom, to je jedini siguran podatak što ga daje pripovjedač. Tek na kraju, kada borba završi i taj "netko" nestane, tek tada će Jakov otkriti njegov identitet i moći reći da se borio s Bogom.
Događaj se zbio dakle u tami i teško je razabrati ne samo identitet Jakovljeva napadača, već također kako je tekla sama borba. Čitajući taj ulomak, teško je ustanoviti tko je od dvojice boraca bolje prošao; korišteni glagoli su često bez eksplicitnog subjekta, a radnje se odvijaju na gotovo proturječan način, tako da tek što se pomisli da će jedan nadjačati drugoga, naredna radnja odmah to pobija i predstavlja drugoga kao pobjednika. Na početku se, naime, čini da je Jakov jači i protivnik ga – kaže se u tekstu – ne uspijeva svladati (usp. r. 26); ipak on u tome hrvanju uspijeva Jakovu povrijediti kukovnu tetivu zbog čega je iščašio kuk. Iz toga bi se dalo zaključiti da se Jakov mora predati, no međutim taj drugi moli patrijarha da ga pusti; on to odbija i postavlja mu uvjet: "Neću te pustiti dok me ne blagosloviš" (r. 27). Jakov, koji je na prevaru ukrao bratu blagoslov namijenjen prvorođencu, sada blagoslov traži od neznanca u kojem možda počinje nazirati obrise Boga, ali ga ne može još uvijek jasno prepoznati.
Protivnik, koji je naizgled svladan i dakle poražen od Jakova, namjesto da se pokori patrijarhovu zahtjevu, pita ga za ime: "Kako ti je ime?". A patrijarh odgovara: "Jakov". Ovdje borba doživljava važan preokret. Poznavati nečije ime, naime, podrazumijeva neku moć nad osobom, jer ime, u biblijskom načinu shvaćanja, sadrži najdublju stvarnost pojedinca, otkriva njegovu tajnu i sudbinu. Poznavati ime znači dakle poznavati istinu o drugom i time se omogućuje drugim vladati. Kada dakle, na neznančev zahtjev, Jakov otkriva svoje ime, time se predaje u ruke svoga protivnika, to je svojevrsna predaja, potpuno predanje samoga sebe drugome.
Ali u toj gesti predaje i Jakov, koliko god da to zvučalo nevjerojatno, izlazi kao pobjednik, jer dobiva novo ime kao i priznanje pobjede od strane protivnika, koji mu kaže: "Više se nećeš zvati Jakov nego Izrael, jer si se hrabro borio i s Bogom i s ljudima i nadvladao si" (r. 29). "Jakov" je bilo ime koje je dozivalo u svijest patrijarhovo rođenje; na hebrejskom, naime, podsjeća na riječ "peta" i upućuje čitatelja na trenutak Jakovljeva rođenja, kada je, izlazeći iz majčina krila, držao za petu brata blizanca (usp. Post 25, 26), čime je gotovo predoznačena ona prevara na štetu brata koja će se dogoditi kada odrastu; ali ime Jakov doziva također u svijest glagol "prevariti, istisnuti" koga. A ipak, sada, u borbi, patrijarh otkriva svome protivniku, u činu predanja i predaje, vlastitu stvarnost varalice i spletkara; ali drugi, koji je Bog, preobražava tu negativnu stvarnost u pozitivnu. Ali i ovdje izvještaj zadržava svoju namjernu dvojakost, jer je najvjerojatnije značenje imena Izrael "Bog je jak, Bog pobjeđuje".
Dakle, Jakov je nadvladao u borbi, pobijedio je – sam protivnik to potvrđuje – ali njegov novi identitet, kojeg prima od samog protivnika, potvrđuje i svjedoči pobjedu Boga. A kada Jakov pita svoga protivnika za ime, ovaj ga odbija reći, ali će se otkriti u jednom nedvosmislenom činu, dajući blagoslov. Taj blagoslov što ga je patrijarh zamolio na početku borbe daje mu se sada. I to nije blagoslov kojeg se Jakov dokopao na prevaru, već mu je dan besplatno od Boga, i Jakov ga može primiti jer je sada sam, bez zaštite, bez lukavstava i spletki, predaje se goloruk, prihvaća da se preda i priznaje svoj poraz. Tako, na završetku borbe, nakon što je primio blagoslov, patrijarh je kadar konačno prepoznati drugoga, Boga blagoslova: "Vidjeh – reče – Boga licem u lice, i na životu ostadoh" (r. 31) i sada može prijeći gaz, pod novim imenom ali "pobijeđen" od Boga i obilježen zauvijek, hramajući zbog povrede zadobivene u borbi.
Brojna su tumačenja koja biblijska egzegeza daje u vezi toga ulomka; egzegete, osobito, prepoznaju u njemu razne svrhe i literarne sastavnice, kao i referiranja na neku pučku pripovijest. Ali kada te sastavnice preuzimaju sveti pisci i kada bivaju uklopljene u taj biblijski izvještaj, one mijenjaju značenje i tekst se otvara širim vidicima. Epizoda borbe na Jaboku se pruža tako vjerniku kao paradigmatski tekst u kojem Izrael govori o vlastitom porijeklu i opisuje crte posebnog odnosa između Boga i čovjeka. Zato, kao što se kaže također u Katekizmu Katoličke Crkve "duhovna tradicija Crkve zadržala je od tog izvještaja simbol molitve kao borbe vjere i pobjede ustrajnosti" (br. 2573). Taj nam biblijski tekst govori o dugoj noći traženja Boga, borbi da se upozna njegovo ime i vidi njegovo lice; u noći molitve se blago i ustrajno traži od Boga blagoslov i novo ime, novu stvarnost koja je plod obraćenja i oproštenja.
Ono što je Jakovu doživio noću na gazu potoka Jaboka postaje tako za vjernike referentna točka da se shvati odnos s Bogom koji u molitvi nalazi svoj najviši izraz. Molitva traži vjeru, blizinu, gotovo neko simbolično hrvanje ali ne s Bogom protivnikom i neprijateljem, već s Gospodinom koji daje blagoslov, koji ostaje uvijek tajanstven, koji se pojavljuje kao nedokučivi Bog. Zbog toga sveti pisac koristi simbol borbe, koja podrazumijeva snagu duše, postojanost, ustrajnost u postizanju onoga što se želi. A ako je predmet te želje odnos s Bogom, njegov blagoslov i njegova ljubav, tada će ta borba imati svoj vrhunac u samopredanju Bogu, u prepoznavanju vlastite slabosti, u kojoj se pobjeđuje upravo kada prispijemo k tome da se predamo u Božje milosrdne ruke.
Draga braćo i sestre, cio naš život je poput te duge noći borbe i molitve, kojeg treba utrošiti u priželjkivanju i u molitvi za Božjim blagoslovom kojeg se ne može na silu prigrabiti ili osvojiti računajući na vlastite snage, već se mora primiti s poniznošću od njega, kao besplatni dar koji omogućuje, u konačnici, prepoznati Gospodinovo lice. A kada se to dogodi, tada se čitava naša stvarnost mijenja, primamo novo ime i Božji blagoslov. Ali i više od toga: Jakov, koji dobiva novo ime, postaje Izrael, daje novo ime također mjestu u kojem se borio s Bogom, na kojem mu se molio; preimenovao ga je u Penuel, što znači "Božje lice". Tim nazivom prepoznaje to mjesto kao prostor ispunjen Gospodinovom prisutnošću, posvećuje to tlo utiskujući gotovo u nj sjećanje na taj tajanstveni susret s Bogom. Onaj koji pušta da ga Bog blagoslovi, koji se prepusti se njemu, pusti da ga on preobrazi, blagoslov je za svijet. Pomogao nam Gospodin da vodimo dobar boj vjere (usp. 1 Tim 6, 12; 2 Tim 4, 7) i da molimo, u svojoj molitvi, njegov blagoslov, da nas obnovi dok očekujemo da ugledamo njegovo Lice. Hvala!
www.ika.hr
