Hercegovačka Frama hodočastila u Asiz

Na uskrsno popodne (nedjelja, 24. travnja 2011.) Hercegovačko područno bratstvo Franjevačke mladeži uputilo se u Asiz – grad svetih Franje i Klare, svojih duhovnih roditelja. Hodočašće je vodio područni duhovni asistent Frame i FSR-a fra Josip Vlašić, a s hodočasnicima je bio i fra Ante Marić. Na hodočašću je sudjelovalo 49 framaša iz 18 mjesnih bratstava. Sudionici su pobjednici kviza znanja o fra Didaku Buntiću, kojeg je organiziralo svako mjesno bratstvo. Ovo hodočašće im je bila nagrada.

Autobus je napravio mini turneju po Hercegovini, uzimajući putnike i polako se puneći, a posljednji framaši u bus ušli su pred samu granicu s Hrvatskom, u Gorici. Na početku kratko fra Josipovo upoznavanje prisutnih s planom hodočašća, onda molitva i predstavljanje. To je bio službeni dio naše prve večeri. Te noći smo putovali prema svojem prvom odredištu – Padovi.

U ponedjeljak, 25. travnja, prije podne smo bili u Padovi. Obišli smo svetišta svetog Ante, svete Justine i svetog Leopolda Bogdana Mandića, a onda smo nastavili svoj put prema Asizu. Što se tiče Padove, bilo je to jedno predivno iskustvo. Pohoditi grob jednog velikog sveca kao što je sveti Ante Padovanski veliki je i neprocjenjivi dar. Također, imati svetu Misu u svetištu našeg hrvatskog sveca Leopolda Mandića – ostavi traga na srcu. Upoznavši se s ova dva velika sveca, velika franjevca – i mi shvatismo da je moguće biti svet, da je moguće biti Božji, da je franjevački put uistinu nešto dobro.

I tako, kilometar po kilometar i eto nas pred Asizom. Gledamo s autoputa u kupolu svete Marije od Anđela – Porcijunkule, dok se u daljini nazire sv. Klara, sv. Franjo, sv. Rufin…, a u misli dolazi sv. Damjan. Nažalost, danas nećemo svratiti u Asiz. Nastavljamo put prema Folignu, gdje ćemo svih ovih dana imati smještaj. Propisi vezani uz vremenska ograničenja vožnje autobusa to ne dopuštaju, a naši legendarni vozači Denis i Žare se uvijek drže propisa. Smjestili smo se u Oasi san Francesco, večerali, umili se, družili se i krenuli na spavanje. Sutra nas čeka naporan dan.

Ali, sutrašnji dan, utorak, 26. travnja, osim što je bio naporan – bio je i nezaboravan. Taj smo dan obišli toliko bazilika, crkava i crkvica i svaka je od njih ostavila nezamjenjiv dojam. No, krenimo redom. Najprije Porcijunkula. Franjo ju je neizmjerno volio, ona je jedino vlasništvo koje je posjedovao. Kako onda ne doživjeti posebno ovaj komadić zemlje? Kako je onda ne voljeti barem djelićem Franjine ljubavi? Porciujnukula, onakva kakva je bila i u Franjino vrijeme jedna je velika i trajna opomena svima nama koji smo krenuli Franjinim putem o tome što je naš životni odabir. A to je iz dana u dan obnavljati Crkvu, u svom srcu, životu i svojoj sredini – kao što je Franjo (misleći da je to Božja volja za njega) obnovio Porcijunkulu. Nakon Porucijunkule, čekao nas je sveti Damjan, a u njemu mnoštvo emocija. U toj crkvici smisao dobiva ono na što Porcijunkula upozorava. Kasnije smo bili u svetoj Klari i molili pred originalnim križem iz svetog Damjana. Sve se nekako nastavlja jedno na drugo. Ta priča o ‘popravljanju Crkve’ izgleda da je uistinu naša trajna zadaća i poslanje kao svjetovnih franjevaca. Također, upoznati se s načinom života, počastiti relikvije svete naše Majke Klare, bila je neopisiva slast. Nakon svete Klare otišli smo u katedralu sv. Rufina, mjesto gdje je Franjo vjerojatno kršten. Krštenje – to divno otajstvo Božje ljubavi koje nas rješava grijeha i sprema nas na novi život. Samo po življenju krštenja možemo obnavljati Crkvu. Zanimljivo je i to da se u obredu naših framaških Obećanja spominje da mi ‘obnavljamo krsne zavjete’. Lijepa poveznica. Dakle, mi smo se svojim Obećanjima svjesno opredijelili za život po krštenju – život kojim obnavljamo Crkvu. U katedrali sv. Rufina učinili smo prvi korak – obnovili smo svoju vjeru tj. svoja krsna obećanja. Pogledali smo zatim i neke manje crkvice, kao npr. onu gdje je prema predaji Franjo rođen (nekada je to bila štala), zatim crkvicu (Chiesa nuova) koja se izgradila iznad njegove rodne kuće, od koje su ostala vrata i zatvor gdje ga je otac smjestio. Potom smo svratili i pogledali u crkvu koja se nalazi na glavnom gradskom trgu: Santa Maria sopra Minerva. A onda dolazi vrhunac dana – crkva, odnosno bazilika gdje je pokopano tijelo sv. Franje. Predivna bazilika na tri kata, sva oslikana freskama popularnog Giotta. Ne usudim se ovdje govoriti u množini. Na svakoga od nas Franjin je grob ostavio toliko jedinstven dojam, kao nigdje drugo. U svakoj drugoj crkvi, na svakom drugom mjestu postoji nešto zajedničko svim našim doživljajima, ali ovdje – ovdje ostaješ sam; sam pred svojim Franjom, očiju uperenih u Krista koji sjaji iz tog Siromašnog Sveca. Dan se polako bliži kraju. Vraćamo se u naše konačište i opet isti ritual: večera, druženje, osobna higijena, ali se također navečer vraćamo u Asiz na večernju šetnju. Nekima je šetnja trajala duže, nekima kraće – svatko je mogao odabrati, ali svi smo imali isti dojam – Asiz je noću još ljepši nego danju, posebno bazilika svetog Franje, koja sa Svetim samostanom čini jedan kompleks.

Ujutro, a bila je srijeda 27. travnja, nakon doručka uputili smo se prema Asizu. Imali smo svetu Misu na grobu sv. Franje, a s nama je bio i jedan zagrebački franjevac fra Grga Blažević koji nas je nakon svete Mise upoznao s bazilikom koju smo još jučer obišli. Zatim smo se uputili na Carcere, mjesto smješteno na sredini brda Subasio, brdu na čijim padinama je smješten i Asiz. U Carcere se Franjo sa svojom braćom često povlačio na molitvu i razmatranje. Vidjeli smo spilje gdje su braća molila, ali nažalost ne i onu gdje je Franjo molio. No, i bez je dojam bio potpun. Ovo mjesto, potpuno utopljeno u prirodu, jasno zbori o Franjinom životu i Franjinom načinu razmišljanja. I ne čudi stoga ona njegova Pjesma stvorova u kojoj sve stvoreno naziva braćom i sestrama. Popodne toga dana imali smo slobodno vrijeme za osobnu molitvu. Odabrali smo različita mjesta. Netko se spustio do Porcijunkule, netko je bio u Svetom Damjanu, netko pak na grobu sv. Franje, a netko i u svetoj Klari pred križem iz sv. Damjana. Radosni zbog susreta s Gospodinom u molitvi vratili smo se u našu Oazu i uživali u večernjem zajedništvu. Te večeri nismo išli na šetnju. Gledali smo utakmicu, igrali Una, slušali glazbu, uhodili ljude uokolo, a ponetko je znao otići i u virtualni svijet s fra Josipova laptopa.

Četvrtak je jutro, 28. travnja. Doručak je ranije no inače, jer idemo na La Vernu. Kao i obično, došavši u svetiše imali smo svetu Misu. Fra Ante je lijepo propovijedao, a na toj smo Misi i blagoslovili suvenire koje su nam fra Josip i fra Ante darovali kao uspomenu na naše hodočašće. Nakon svete Mise obišli smo svetište, zatim smo ručali, a onda imali vrijeme za osobnu pobožnost. Molili smo i u procesiji iz velike crkve u kapelicu stigmatiziranja, mjesto gdje je Franjo dobio biljege pet svetih rana Isusovih. La Verna, kao i Carceri, opet ostavlja jedan poseban dojam sjedinjenosti Franje i prirode. Također, pamet stane pred spoznajom da je ovdje jedan čovjek pretrpio bol koja je boljela i Boga, ali i osjetio ljubav kojom je ljubio i Bog. Premoćan je taj naš Franjo! Po povratku s La Verne objedovali smo u Folignu, a onda se vratili na večernju šetnju Asizom. Te smo večeri posljednji put bili u Asizu. Oprostili smo se sa našim ‘rodnim gradom’ – kako reče netko ovih dana, uz želju da ovo što smo ovdje doživjeli nikada iz nas ne ispari.

Petak ujutro smo, nakon doručka i spremanja, krenuli put Greccia slaviti božićnu Misu Polnoćku. Zamislite, samo nekoliko dana nakon Uskrsa slaviti Božić. U Grecciu je uvijek Božić, a naš fra Ante reče u propovijedi da nam srce uvijek treba biti Betlehem, a svaki naš grad Jeruzalem. Predivne riječi! Iza svete Mise malo smo se fotografirali. Treba i to! Fra Ante je s visoka sve nadgledao, a fra Josip nas je redao. I uredili su nas; i fotografirali; i pravo je dobra slika! Prije ručka smo malo obišli prirodu oko samostana, a nakon lijepog i dobrog ručka, krenuli smo put Fonte Colomba. Tu smo obišli mjesta gdje je sveti naš Otac Franjo napisao Pravilo svojega Reda i gdje su mu operirane oči. Nakon toga krenuli smo put naše Hercegovine. I evo, u subotu prije podne 30. travnja, odmah iza granice, ugledali smo natpis ‘Dobrodošli u Herceg- Bosnu’. Odmah nešto toplije oko srca. Potpuno je različita toplina koju stvara ovaj natpis i mjesto gdje smo bili – Asiz, ali izvor te topline je isti. To je ljubav!

I sada, što reći. Riječi su premalo. Svatko od nas posebna je priča i svakome od nas Asiz je drukčiji doživljaj. Ali jedno svima ostaje isto: Franjo nas je uspio nadahnuti još jednom da putem kojeg smo odabrali kročimo hrabro i ustrajno. Nagovorio nas je da budemo ‘Božje lude’ – kako smo i molili – te da gradimo i popravljamo Crkvu čiji smo dio. To je uostalom i obveza svakog vjernika, ali mi franjevci smo po mnogočemu jedinstveni pa tako i po toj odgovornosti. Na kraju želimo zahvaliti našim asistentima i našim bratstvima koji su nam omogućili ovo hodočašće, a posebna zahvala našim fra Josipu i fra Anti koji su nas trpjeli cijeli tjedan sa svim našim mladenačkim hirovima, ludostima, glupostima, ali i idealima. Asiz je predivan. Mjesto je to gdje će se mnogi od nas vratiti i vraćati. Ja već znam da jedno srce gori od čežnje kada će opet kročiti u Umbriju, u grad Bosonoga Sveca.

Antonio Musa, Frama Široki Brijeg